Smrt moga djeda

by Sarajka

tuzna-zivotna-pricaOtac moje majke umro je dok je ona još bola dijete, tako da sam ja imala samo jednog djeda! On je bio moja podrška, moja snaga, on je moj uzor. Voljela sam slušati njegove priče, uvijek je govori da moram najprije biti čovjek. Učio me vjeri u Boga, učio me da opraštam i da volim! Iako sam žensko gledali smo fudbal zajedno mada smo uvijek navijali za suprotne ekipe. Ne mogu vam opisati kakav smo odnos imala, više mi je bio kao brat nego dedo. Bio je uvijek nasmijan i uvijek je mene činio nasmijanom. Nije dao da kane suza iz oka njegove mezimice, uvijek je imao neke šale i pričao mi viceve. Bio je pošten a najviše ga je boljela nepravda. Ali zadnje dvije godine moj dedo se promjenio, bolest ga je slomila, više je ležao u bolnici nego kući a meni nikada nisu dali da idem sa njima u posjetu. Preko vikenda bi ga puštali kući, a on iako ga sve boli preda mnom se smijao. Znao je da me svaki njegov tužan pogled boli, znao je da ga njegova unuka najviše na svjetu voli! Jedne noći kasno je zazvonio telefon, to je bio moj dedo. Umornim glasom je zvao baba da dođe da ga voli kući, rekao je da ga oni tamo ljudi muče i da je tamo samo patnja. Rekao je da želi radije umrijeti kući nego živjeti u bolnici. Ne znate kolilo te rijeci bole, ne mogu vam opisati kako sam se osjećala u tom trenutku. Onda je ponova zvonio telefon, zvali su iz bolnice! Babo i tetka su odmah krenuli tamo. Kada su stigli vidjeli su nešto što im je skoro srce slomilo. Dedo nije bio u sobi, krevet je prazan! Tetka je odmah počela zvati doktore kako bi pitala šta se desilo. Dedo je imao srčani udar, prebacili su ga na aparate i rekli im da čekaju jer je sljedećih 24 sata veoma rizično. Vratili su se kući jer nisu mogli ništa učiniti, a ja sam ih čekala i sa suzama u očima boga molila. Ali moj dedo je i to preživio,e bio pravi borac! Neduga zatim pustili su ga kući, bio je dobro. Nakn par mjeseci ponovo je išao u bolnicu ali na kratko. Kući je svaki dam dolazila medicinska sestra koja mu je priključivala infuziju. Moj dedica je spao na 50kg, bio je kost i koža, samo što se nije osušio. Doktori mu ponekad nisu mogli čak ni pronaći krv za nalaze. Prošla je već sedmica kako nisam vijdjela deda, imala sam puno obaveza oko škole a i po kući. Tog jutra krenula sam u knjižaru. Već na pola ulice srela sam hitnu pomoć, okrenula se i gledala gdje će stati. Brzo sam se vratila kući i snijeg je počeo padati bio je mart! Ušli su kod mog deda, otrčala sam brzo na sprat i reka brqtu da se nešto događa. Neduga zatim babo i mama su došli sa posla. Svi su se okupili, a ja nisam smjela sići iako mi je sve bio jasno, nisam se mogla pomiriti sa tim da ga više nema! Plakala sam i gledala krz prozor, babo je šeta avlijom i gledao u pod, a zatim ušao u kuću. Napokon sam i ja sišla, skupila malo hrabrosti. Išla sam i vidjela na hodnilu babo kako grli tetku i plače… Nisam to mogla gledati, izašla sam napolje i uplakana sjela na snijeg. Tada nisam nisam osjetila hladnoću snijega nego srca. U meni sve je plakala, kao luđaknja sam govorila „nije istina moj dedo je živ, vidjet ćete, on će se oskoro vratiti iz bolnice jer to dole nije moj dedo „. Ljudi iz komšiluka su me gledali i klimali glavom, znali su da mi je dedo bio sve u životu. Onda sam otrčala u kuću, sakrila se pod jorgan i jecala jer suza više nije bilo.

0 komentar

Slične teme

Ostavite komentar