Mislav je bio desetogodišnjak…razigrani dječak, čistog srca i toplog osmijeha….dječak koji je imao downov sindrom…
Njegovi “ prijatelji“ su ga ismijavali svakodnevno…bio je meta zločestih dječaka…..nije prošao niti jedan dan škole a da se ne sprdaju snjim….gle mislavu trenirke, pogledaj mu frizuru, vidi kako hoda, u kojem smjeru gledaju njegove oči? …to je bila glavna tema…
Izbjegavali su ga, nisu željeli njegovo društvo, oni su bili “ normalni “ a on nije….sramota je da ih netko vidi s njim….
Možda je djelovalo da Mislav ne razumije neke stvari, jer je bio šutljiv, ljudi misle da osobe poput Mislava ne osjećaju, ne razlikuju dobro od zlog….Mislav je itekako sve shvaćao….i brzo je pamtio, brže od sve djece….bio je kao upijajuća spužva….. drugi dječaci su bili ljubomorni, a njihovi roditelji su ih još više maltretirali: pa kako da ne znaš ovo, onaj retardirani to zna a ti ne….on je mogao ovo a ti ne,,,,i slično….pogotovo kad je sport bio u pitanju…..Mislav je bio najbolji,…ah što je taj dječak mogao trčati, bio je brz kao gepard….budući bolton….mogao je trčati satima, bez da se zadiše, bio je pun kondicije…..pun volje za životom, bio je sretan dječak….mogao je skoro sve, a drugi nisu mogli….brže je trčao, izdržao je dulje pod vodom, mogao se popeti na najveće stablo……i super mu je išla kemija…imao je sve same petice….nitko nije mogao vjerovati…kako je to moguće? pa on je bolestan, kako netko s takvom bolesti može biti dobar u kemiji, gdje potrebna inteligencija, razmišljanje…..retardirani ljudi su glupi…to naprosto nije moguće….počeli su svi sumnjati, sigurno ga svi žale pa mu popuštaju, nije moguće da je pametniji od naše djece…..govorili su….
mislav bi samo šutio i smijao se, što god da mu kažu da uradi, uradio bi….nije se obazirao na druge komentare, ili ih zaista nije shvaćao? možda on zaista nema sposobnost razmisljanja, možda je samo „snimač“ ….zna ono što mu se kaže i pamti ono što je uradio….. možda kad bi mu rekao Mislave skoči s mosta, možda bi skočio, možda nije shvaćao da je to opasno, ali bi to učinio jer mu je tako rečeno…….no hvala bogu nikome nije takvo nešto palo na pamet da mu kaže……..djeca ga nisu prestala zadirkivati, bili su i gori kad su vidili da je Mislav u svemu bolji,..počeli su ga i tući….znali su ga vezati pa vući kroz školsko igralište….i druge grozote……on nije plakao, samo se smijao……možda je mislio to tako mora biti, druga su se djeca smijala pa ću i ja…..ubrzo su ga izbacili iz škole, bilo je ili njega ili profesore…..profesori su sigurno podmićeni, ali što ako nisu? što ako je mislav zaista bio tako pametan i sposoban? mislili su drugi roditelji..onda bolje da njega izbace….jer kakvu to poruku šaljemo svojoj djeci?…da jedan bolesni dječak bude sposobniji od njih.,…to je sramota…to je nedopustivo……i tako su ga otjerali…..ali to nije bio kraj za Mislava, njegovi roditelji su mu platili privatnu školu, dali su cijelo bogastvo…..Mislav je briljirao, sve same petice, uskoro će završiti srednu i upisat će ga na fax…mislili su njegovi roditelji…..također postao je uspješan trkač, izlazio je u raznim novinama…….ljudska ljubomora nije prestajala, bili su još više zavidni, poželjeli su da ga maknu s lica zemlje….on je očito neko čudovište,,,,jer nije moguće da postigne sve to….a ima bolest…..
I jednog dana, nekolicina se skupila, pretukli su Mislava, ubili su „BoGA“ u njemu kako se kaže….i pobjegli….mislav je jedva disao….bile su sekunde u pitanju…..naišao je neki stariji čovjek prevozio je pijesak u kolicima.. i vidio dječaka krvavog, isprebijanog…uzeo ga na kolica odnio u bolnicu….dječak je bio mjesecima u komi, na aparatima, nisu mu davali budućnost…..ali nisu ga mogli maknuti s aparata bez dopuštenja…..Jednom se mislav probudio……kraj njega su bili njegovi roditelji plakali od srece…..mislav se samo nasmijao…..
Ubrzo se oporavio..priča o Mislavu je obišla svijet….bio je uzor i idol svima…..bio je dokaz da ništa nije nemoguće, bez obzira na hendikep, na bilo koju bolest….svi su mu se divili….
Završio je fakultet i postao kemičar….
