Moja priča

by samosuncica

zivotna-prica-tuznaispričat ću vam svoju priču….radi se o meni…nadam se da će neki u njoj pronaći odgovore na neka svoja slična pitanja…vraticu se na početak…

odrasla sam u malom mjestu, u maloj kući….iako je kuća bila mala bilo je mjesta za sve nas..čak nas 7….moji roditelji i 4 brata, ja sam bila jedina kćer…znate onu izreku: gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna….svi smo se slagali, nikad nije bilo svađe između nas, pomagali smo starcima koliko smo mogli….nakon škole pravac njiva…imali smo dosta zemlje, obrađivali smo vinograd, povrće, razne voćke…imali smo ovce…zaista je bilo mnogo posla….a pored svega toga uspješno bi i uradili svoje školske obveze…sve smo stizali…naučili smo da bez motike nema kruha….i to je tako…ne pada ništa s neba, ne možeš sjediti i čekati da ti padne s neba sve što poželiš….a i čovjek cijeni stvari tek kad se dobro naradi da ih dobije….
dakle kao djevojka sa sela, navikla sam na rad i nista mi nije bilo teško, mama je bila sretna što me ima….pomagala sam i drugima u selu, nikad nisam odbila….moja braća kako su odrastali su uvijek maštali o gradskom životu, bilo im je dosta napornog rada a novaca nigdje…vremena su se izmijenila, zavist se neka stvorila….drugi su imali lijepu odjeću, neki su imali auto, putovali su….a oni su samo obrađivali zemlju, radili ko crnci, a od tog si ništa nisu mogli priuštiti…a željeli su…jednog dana su se pobunili…
– tata mi želimo otići odavde, želimo imati život kao drugi, želimo imati sve što želimo, i uživati u životu…..podijeli nam ovu zemlju i mi ćemo je prodati…..podijeli je nama četvorici, sestri ostavi njezin dio….ona je ionako zadovoljna sto je „seljanka“…proći će joj godine u radu, ništa neće vidjeti svijeta…podijeli nam i mi odošmo…
– nikad nisam očekivao da ću doživjeti ovo od vas, ne možete sašekati ni da umrem….živog bi me sahranili…..razočarali ste me…nisam vas tako odgojio….zašto niste poput vaše sestre….( kroz suze reče otac )..
– znao si da ce jednom doći taj dan, što si mislio? da cemo zauvijek cuvati ovce? orati zemlju? oce ja sanjam mora, plaže, lijepe djevojke, lagodan život….podijeli nam naše imanje da prodamo i odošmo… – reče najstariji brat
– ako ste tako odlučili, neka bude, ne mogu vam oduzeti ono sto vam pripada….učinite s novcem od imanja sto želite……ubili ste mene i vasu majku, i sestru….ne znam sto je uslo u vas…..ali želim vam svu sreću, ako vi sreću tako vidite uzmite je….

i otac im je podijelio imanje, prodali su ga i otišli…
ja sam ostala sama sa starcima….krpali smo kraj s krajem….otac se razbolio, nismo mogli obrađivati jedan jedini komad zemlje….bilo je zaista teško, gladni smo bili…
a braća su se javljala prvih par mjeseci…..slali su nam slike iz raznih država, bili su na krstarenju, safari, tahiti, uzivali su….nisam ih mogla prepoznati…na njima je bio nakit, vidi se da je odjeca bila skupa…..a onda su se prestali javljati skroz…nismo godinama culi za njih…
….
ja sam odlucila da prodamo i moj dio zemlje, a tim novcem bih otvorila neku manju trgovinu s prehranom, jer zemlju nismo mogli obrađivati, a i slabo je rađala…..
otac se nije mislio, odmah mi je udovoljio….prodala sam je i otvorila svoj dućan…zaista me je dobro krenilo…..narod je dolazio kupovati, nisu isli po velikim centrima, ovdje im je bilo blizo a imali su sve ….sve sam nabavila….ubrzo sam imala toliko novaca da posao prosirim, i jesam….otvorila sam veci centar od ovog…pa onda ogromni, u kojem nije bila samo prodaja nego i proizvodnja,,,,a proizvodili smo domaću tjesteninu, kolače….posao je cvjetao…bog mi je dao srecu, para na paru je išla….platila sam ocu liječenje, imali smo svega…..mogli smo kupiti ogromnu kucu u nekoj drzavi ali ostali smo u našoj maloj, skoro srušenoj kući….
Nisam znala kud bi s novcima pa sam ga doslovno dijelila….znala sam koja je obitelj siromašna pa sam im davala koliko sam bila u mogućnosti….ček su mogli kod mene kupovati na “ teku „…..mnogima sam i oprostila dug…..
sve sam stekla poštenim radom, bila sam djevojka sa sela, naporno sam radila….nikad nisam žalila što sam svoj život ovdje provela, tu sam se i udala….

jednog dana netko nam je pokucao na vrata, otvorila sam….bila su to dva moja brata….
jedva sam ih prepoznala, bili su u nekoj prljavoj odjeći, začupavili, smrdljivi…nisam vjerovala da su to oni…..
– otkud vi sad? i sto vam se dogodilo? a druga dva brata? gdje su?- upitala sam ih…
Jedan se liječi od droge, a drugi se liječi od alkoholizma….rekao je jedan od njih
– Bože, ako ovo otac i majka saznaju srce će mu otkazat….i još kad vas ugledaju ovakve…sreća pa nisu kod kuće…rekla sam im…
brzo okupajte se i obrijte se….ja odo u trgovinu donijeti vam čistu odjeću…….
Kad sam se vratila s odjećom, već su ličili na pristojne ljude….ubrzo su i roditelji došli….
– mama i tata su ih zagrlili tako snažno, suza suzu stiže….taj trenutak se ne može opisati….
– mama tata oprostite nam, oprostite nam molim vas, kajemo se zbog svega, bili smo zavidni drugima, željeli smo imati više, bili smo pohlepni….molim vas oprostite nam…..primite nas nazad… rekoše oni
– sinovi moji, nemorate više ništa reći, ovo je vaš dom….godinama sam žudio za vama i čekao da vas zagrlim, sve vam je oprošteno, sve sam zaboravio…..vi ste moja djeca….rece otac
– ali gdje su vam ostala braća- upita mama
…. braća zanijemiše, nisu znali što da kažu
onda ja rekoh: i oni su došli s njima, ali samo da vas vide jer imali su let ubrzo nazad, ma znate kakvi su oni….jos se nisu zasitili ludovanja i lakog života…doći će jednog dana ponovo…obećali su……..

0 komentar

Slične teme

Ostavite komentar