Posljednja priča o tebi

Bog će ga znati zašto opet pišem priču o tebi, zašto ostavljam pisani trag o mojoj ljubavi prema tebi? Prokletstvo. Ja samo želim da te zaboravim, bez sjećanja, bez uspomena, bez ičega što bi me nekad podsjetilo da si  bio dio mog života.

Ne tražim puno zar ne?
Rijetko kad su mi se želje ostvarile, pa sumnjam da ce s ovom biti drugačije.
Dok sam bila mala vjerovala sam u ribicu da će mi isuniti želju, a kome sad da vjerujem?
Vremenu?  Ma ne.To je samo još jedna iluzija  koju su ljudi stvorili.
Vreme ne može ti pomoći da nekog preboliš ili zaboraviš, ono je tu samo da ti pomogne da kreneš dalje, da te nauči da živiš sa tim. Ako nekog istinski voliš, nikada ga nećeš zaboraviti, a ti si izgleda od te sorte.

Novih uspomena nema, samo stare se smucaju tamo vamo da bi mi izvukle još koju suzu, a potom nestale do sljedeće noći i eto ista se priča ponavlja već godinu dana.

Od svega me najviše plaši moja ravnodušnost prema tuzi… Zašto me više ne boli?

Ponekad pomislim da sam postala imuna, da su godine iskustva učinile svoje. Zapravo više se plašim sreće nego tuge. Na tugu sam navikla ali šta da radim kad se sreća ukaže na mom putu? Zgrabiti je i  ne puštati je iz ruku? Eh kad bi bilo tako lako. Razmišljat ću o tome kad dođe pravo vreme, a po svemu sudeći to je samo još jedna  daleka budućnost.

O ne, još jedna suza na listu papira, brzo maramica.
-‘’ Još ne spavaš,  kćerkice?’’ govorila je mama kroz zatvorena vrata moja sobe.
Sigurno je čula jecaje moga plača. ‘’Uđi,  mama.’’
Kao i svaki put pri ulasku u moju sobu zatekla me za pisaćim stolom, sa kemiskom u ruci.
-‘’Opet pišeš?’’
-‘’Lakše mi je kad se povjerim nekome, a u ovom slučaju je list papira u pitanju, pa zapravo mama samo u njega još imam povjerenja, nije me još nikada izdao’’ s gorčinom sam odgovorila.
Ko zna zašto sam  spustila glavu na njeno rame, već duže vrijeme to nisam uradila.
Tuga me već ubila.
-‘’Mila moja, ne daj da ti zbog jedne osobe srce ohladi. Pojavit će se taj pravi, budi siguna’’ .
Nije znala da je on taj pravi, da je on taj kojeg trebam da čekam, nije znala.
-‘’Niko neće naći ključ od mog srca… Poslije njega.’’
Boljele su je moje riječi. Majka ko majka, život bi dala za svoju kćerku, a duša bi joj se lomila kad bi vidjela suze na njenom licu, na njenom blagu.

Oprosti mama, ovaj put ti ne mogu pomoći, bol  je jača od mene.

-‘’Ako ga toliko voliš zašto ga ne potražiš? Zašto se ne potrudiš da  ga opet vratiš?’’
-‘’Neću ga potražiti zato što će se vratit, neću se potruditi zato što se već godinu dana borim protiv njega, ne dam mu ovu bitku, ne dam mama’’.
I kako mene razumijeti sad vjerovatno misli u sebi? Eh, mama, niko me  i ne razumije osim ova 4 zida, lista papira i kemiske olovke, niko!

Sve je to život.
Povukla sam jastuk i legal na njega. Mirisao je na lavandu, na majsku noć dok je iz nje pjevušila divna melodija, baš kao one noći kad je rekao po prvi put  ‘’volim te’’. Umišljam li opet stvari?
O ne,to mama opet pjevuši moju najdražu uspavanku. Svaki put bi me nasmijala sa njom, ali ovaj put nije bilo osmijha, nego hrpa suza koje se spustaju niz obraze, a zatim ostaju ucrtane na navlaci jastuka.
-‘’Nedostaje mi tvoj osmijeh’’ prošaptala je dok  me ljubila za laku noć.
Eh, moja mama, ne fali samo tebi, fail mnogima, a ponajviše meni. Fali mi ona sreća koju sam imala dok sam bila s njim, fali mi stara ja. Fali mi ljubavi, fali mi njegove poruke, pozivi, fali mi on, a ponajviše mi fali onaj osjećaj koji sam imala kad bi mi rekao da će zauvijek biti tu uz mene. To je bila samo jedna od njegovih mnogobrojih laži.

Već sam bila sigurna da sam utonula u san, jer pred očima mi se pokazao on. Sanjala sam ga i te noći, ali mnogo drugačije. Sjedeo je tik pored mene, pričao mi je, pjevao, glumio, a ja sam samo sjedila nepomična, i stalno se pitala ko je taj momak pored mene, poznanik? Ma ne.Rođak?  Još gore. Prijatelj? Kakvi. Ko li je on? A onda dopri glas do mene ‘’Neko važan koji ti je postao skroz nevažan. Bivsa prava ljubav’’.

Ali bivša prava ljubav ne postoji. Postoji  prava ljubav zauvijek, ili samo ljubav, a onda
alarm zazvoni te me diže iz sna. Prokletstvo, opet me dan vratio u stvarnost. Zašto se to baš svaki put desi? Zašto život nije san onda bi bilo sve mnogo drugačije.

Ne znam.
Sve što znam da ce ovo bit posljedna priča o tebi, posljedna priča o mojoj ljubavi, posljedna priča.

Budi mi sretan jedini moj.