Magazin Moja pričaLjubavna priča Kako sam uništio svoj brak

Kako sam uništio svoj brak

by Crni_Andjeo

patnjaBila je topla i mirna noć tog 13. juna kad sam prvi put poslao poruku preko društvene mreže ženi koja mi se na prvi pogled svidela i probudila u meni nešto drugacije. Davno sam pratio njen život preko Facebook-a i mnogo puta pokušavao joj se javiti, al strah i trema su uvek učinili svoje i ja sam odustajao sve do tog toplog i mirnog 13. juna.

-Ćao. Šta radiš? – glasila je moja prva poruka koju sam pisao sa tremom i drhtavim rukama. Ubrzo je stigao odgovor kroz koji se osetila toplina i ljubaznost prijatne žene o kojoj sam mnogo razmišljao. Dopisivali smo se u prijateljskom raspoloženju do kasno u noć. Ne znam na koji način, ali osetio sam da se i ona zanima za mene. Možda ne toliko koliko ja za nju, ali sam neku hemiju i leptiriće osetio duboko u sebi. Kako su dani prolazili mi smo sve češće i češće razgovarali o životima, uspesima i nasim razočaranjima. Otvorio sam joj se iskreno kao nikom do tad i shvatio da je to žena koju želim za sva vremena. Njen glas je bio nesto posebno, poput izmešanih glasova ptica koje su širile najlepšu pesmu koja bi sve oko sebe opustila i raznežila. Taj njen glas mi je davao mnogo poverenja i bio je lek za sve sto me muči. Napokon, dogovorili smo se da dodjem u njen grad koji je od mog udaljen 50km. Bio sam mnogo uzbudjen i sa nestrpljenjen očekivao taj petak.

Došao je taj dan, za mene najveći u zivotu. Ranom zorom sam počinjao da se spremam poput mlade pred venčanje. Ništa nije moglo da me spreči da odem i zagrlim moju princezu, čak ni to što nisam imao za put. I tako, uputio sam se peške razmišljajući samo o njoj. Posle 5 sati pešačenja konačno sam stigao u njen grad. Baterije na mobilnom je bilo samo toliko da joj se javim gde se tačno nalazim. Posle nekoliko trenutaka ugledao sam ženu koja ide prema meni. Bila je to žena koju sam zavoleo pre nego sto sam je video, bila je lepša nego sa slike. Duga crna kosa, božansko lice na kojem se širio blistavo beli osmeh, a oči poput dva najsjajnija bisera. U tom trenutku nisam znao šta učiniti: dal je zagrliti snažno i poljubiti ili ostati skamenjen u mestu i diviti se toj lepoti. Ipak sam učinio ono prvo, snažno je zagrlio i prislonio moje usne na njene. U tom trenutku niko na svetu nije postojao oko mene, samo ona i ja i ljubav.

Krenuli smo zagrljeni do njenog stana i razgovarali, a meni je srce tuklo i ispunjavalo me nekom slatkom tremom. Došli smo do njenog stana, raskomotili se i nastavili opušten razgovor. Kako je noć sve više tekla meni je bilo neprijatnije gde cu spavati. Stan je bio lepo opremljen, TV, orman, dva dvoseda i jedan manji krevet. Iskreno, pored mnogih veza koje sam imao, prvi put me prošla neka jeza, osećao sam se kao da sam prvi put sa ženom. Naravno, legli smo i izgubili se u stravstvenim poljupcima i dodirima duboko u noc.

Sledeće jutro sam se probudio pored žene za koju sam znao da ce postati moja supruga. Kako je dan odmicao ja sam morao da se vratim u svoje selo. Otpratila me do autobuske stanice a niz njeno božansko lice slivala se suza za suzom. Kad sam se vratio kuci više nije bilo isto. Ni sekunde nisam prestajao misliti na nju, postala je moje sve i pitao sam se mnogo puta dal zaslužujem to. Nakon par dana došla je ona kod mene u plavoj majici dugih rukava, crnim helankama i štiklama. Izgledala je poput andjela koji se sa neba spustio kod mene. Još mi je bilo draže kad sam video kako je sa osmehom prihvatila moju ćerkicu. Naravno, i malena nju. Naravno, ja sam hteo da se što pre izgubimo u naš deo kuće i da je strastveno poljubim al to nije bilo moguce od moje stare majke koja se raspričala sa mojom suprugom kao da se znaju godinama. Sve ovo je za mene bilo prelepo, ali zna se sve što je lepo kratko traje.

U naš zivot i sreću umešali su se moji grehovi iz mladosti. Svu našu sreću i planove prekinula je pomisao da li ću otići nedužan u zatvor i vise ne videti svoju suprugu koju volim više od svega. Bila je uz mene čak i kad nade vise nije bilo. Vratila se u svoj grad, a ja sam morao pobeći u nepoznato. Čuli smo se svaki dan, ali ja sam sve više venuo bez njenog dodira. Nakon mesec dana stvar sa policijom se malo slegla, a ja sam pojurio kod moje supruge da je što pre vidim i zagrlim. Kad smo ugledali jedno drugo pomešali su nam se osmeh i suze. Bilo je previše uzbudjenja, nastavili smo život u njenom gradu sa mojim povremenim odlascima u drugu državu sređujući papire za posao i bolju budućnost. Ljubav medju nama je rasla iz dana u dan pa čak i u situacijama koje bi malo parova izdržalo smireno i zagrljeno poput nas dvoje. Bilo je da po 2-3 dana ne okusimo hranu, ali to nas nije razdvajalo niti činilo nervoznima. Naprotiv, znali bi se što jace zagrliti i zaspati. Ljubav je bila prevelika, mnogi bi nam pozavideli, ali problemi su poceli opet.

Počela je moja prevelika ljubomora, strah da će neko oteti ono što je moje, da će joj dosaditi ovaj život sa mnom. Ja sam je voleo, ali nisam joj mogao pružiti ni ono osnovno za zivot, iako je ona bila žena na mestu mene je ta sumnja ubijala da će jednog dana reći: izvini ne mogu više ovako, a ja sam bio nemoćan da bilo šta uradim. Prikrivao sam tu ljubomoru u meni nespavanjem, grickanjem prstiju, sve u meni se kidalo. Naravno, posle alkohola sve to u meni izbije na površinu i dodje do svadje. Znao sam da me voli ali strah od ostavljanja je bio jaci od mene.

Vrhunac naše svađe došao je za Novu Godinu kad me obuzela preterana ljubomora i nasrnuo sam zestoko na nju pod dejstvom alkohola kojeg proklinjem od tog trenutka. To jutro sam završio u policijskoj stanici i čekajuci da dam izjavu razmišljajući zar je od onolike ljubavi došlo do ovoga. Posle toga neće više biti isto, gledamo se kao dva stranca, što smo i postali. Nikad to više nece biti brak kakav je bio zaslužujuci meni i mom strahu i mojoj nepotrebnoj ljubomori. Znam da nisam zaslužio drugu šansu, ali voleo bih je do dana kad moram krenuti tamo gde niko ne zeli.

Ovo je jedna tužna i romantična prica o Milanu i Lejli.

0 komentar

Slične teme