Sanjini roditelji su se rastavljali, ona je otišla živjeti s ocem, a druga seka s majkom…
Bila je vezana za majku i sestru , stoga joj je rastanak teško pao…..kome će se sada povjeravati? tko će je slušati? pa ne može ocu neke stvari govoriti….. sestra i mama su joj bile najbolje prijateljice…..viđale su se one, ali nije to bilo to….
– sanja, spakiraj se, moramo otići odavde, dobio sam ponudu za posao koju ne smijem odbiti….to je posao koji će nam donijeti brdo love……hajde požuri, letimo već večeras….rekao je tata
– ne, ne želim ići, a mama? seka? ne želim se odvajati od njih!! ja ostajem,,,,ne možeš mi to raditi tata….ovdje su mi prijatelji, i osobe koje volim….pusti posao…molim te…ionako imamo previše novca….
– sanja, ne razumijes, i znam da ti je to teško prihvatiti ali mi moramo otići….posjetit ćeš uskoro mamu i sestru…a prijatelje ćeš svugdje naći…..hajde idi sad se spremaj…nemamo vremena za rasprave…..
…. u suzama je odtrčala majci i sestri da se oprosti od njih….
– sanja, nemoj plakati, kad nas budeš najviše trebala, samo poželi i istog trena smo tamo, pretvorit ćemo se u anđela, i preletjet ćemo sva mora i sve planine i doći ćemo….sve ružno će nestati, mi ćemo te paziti…obećavam…nemoj biti tužna……hajde idi sad, ne zaboravi da te volimo…u mislima ćemo uvijek biti zajedno……
to su bile zadnje riječi koje mi je mama uputila….sestra je samo šutila i plakala….odlazim s velikom boli na srcu….znala sam da nece biti tako kako su mi obećale…..prevelika sam da vjerujem u bajke….
….. stigli smo u Libiju…što da vam kažem…očaj očaja-.- …pa tko normalna još ovdje može živjeti…..iako ne vjerujem u bajke i čarolije poželjela sam reći nešto poput abrakadabra i stvorit se u svom rodnom londonu….šteta to tako ne ide…
prošli su mjeseci, godine…Tata je radio, iskreno i ne znam kojim se poslom bavio, nije me zanimalo nikad….u početku me mama posjećivala dvaput u godini…ali prestala je…..iz financijskih razloga….a meni se činilo kao da sam je izgubila zauvijek…..ostala sam sama….tata je rijetko kad bio doma, samo posao i posao…..uvijek je volio novac….jednog dana je došao s nekom ženom….
– sanja moram ti nešto reći, ovo je Cathrin….oženit ćemo se….
– molim???? otkud sad to???? pa što se ovo događa?? prvo mama sad ti???? pa što mi radite???? uništili ste mi život….
– smiri se sanja, imas 15 godina, već si odrasla i ponašaj se zrelo…..dugo sam bio sam, jednostavno dogodilo se…volim je….i ti ćeš je zavoljeti isto, biće ti kao mama, a ima i dvije kćeri….imat ćeš sestre…. nećeš biti sama….
– molim????? ja ne mogu vjerovati što mi govoriš…..ne ne…ovo nije istina….sve je samo ludi sam…probudi se sanja, odmah!!!!…..
…. nažalost, bila je stvarnost….ubrzo su se sve tri doselile….odmah sam vidjela da one i nisu tako dobre kao što je moj tata mislio….ma samo su dobre glumice nista vise…
on ionako nikad nije bio doma…ma ne znam samo kad su se uspjeli i upoznat….no dobro….te tri kao da su se dogovorile koja će me više maltretirat…izmjenjivale su se na smjene…sve sam morala radit…bila sam rob….zatvorili bi me u podrum i bila bi danima dolje….u tami i hladnoći….jela sam ostatke ( nekad sam i na tome zahvaljivala )….mislila sam da se ovako nešto samo u hororima događa…..maćeha me počela i tući….vrištala sam od boli i tuge….zvala sam mislima mamu i sestru….da dođu da me spase….da me vrate doma….gdje sam bila sretna…s njima…prije rastave….
tati nisam nikad mogla reći što su mi radile jer pred njim su bile svetice, najbolja žena na svijetu i dvije zlatne pokćerke….nekad kad sam i pokušala, spriječile su me….nisam više mogla ovako….bila sam i psihički i fizički uništena…odlučila sam prekinuti ovaj jadni život….ovako više nisam mogla…pa tko bi želio ovaj život? pošla sam prema željeznici…najbrža smrt pomislih….neće puno boljeti….zar bi i mogla biti veća bol od ove koju sad osjećam?….
mama, sestro gdje ste sad kad vas trebam? ..svejedno vas volim….
… u trenutku kad sam se spremala skočiti čula sam glas….
– hej, hej ti tamo, djevojko…okreni se….
– meni govoriš?
– da tebi….slijedio sam te još od onog mosta… prošla si pored mene kao pored duha….a ja, ne znam kako da ti to objasnim, ali osjetio sam da ti moram prići….nešto me vuklo poput magneta…..nego, nisi valjda mislila skočiti?
– ne..naravno da ne…čekala sam vlak, u njemu mi je trebala doći sestra…možda sam pogriješila datum, morat ću provjeriti… ( naravno nisam mu mogla reći, da htjela sam se baciti, luda sam….iako mislim da je on to već znao…)…
– No dobro ja sam Joakim…hoćeš da odemo negdje sjesti…?
– drago mi je…da hajdemo….i ja sam sanja..
– sanja, neobicno ime….ali sviđa mi se
– nisam odavdje, meni je neobično tvoje ime hehe….
… to je bio prvi put da sam se nasmijala otkako sam ovdje….mislila sam da sam zaboravila što uopće znači ta riječ osmijeh….poslije sam mu ispričala svoju priiču, morala sam nekome….a on je slušao i dodirivao mi ruku……poslije sam se nekako dobro osjećala….kao da mi je ogroman teret pao sa srca….kao da se odjednom iz mog srca počela brisati sva bol…svi strahovi…sve loše je nestalo…odjednom…poput čarolije,,,,ili sam zaista poludila ili samo sanjam….kako god osjećala sam se predobro, taj osjećaj se ne može opisati…..
– drago mi je da smo se upoznali, iako u ovim okolnostima….i hvala na povjerenju….žao mi je zbog toga što ti se događalo, oprosti sad moram ici….rekao je…
– pa gdje ćeš, tek smo se upoznali…nemoj ići….opet ću biti sama….
– moram…ali vidjet ćemo se ubrzo….ćao sanja….
– čekaj…jao…ode….pa kako ćemo se vidjeti nije me pitao ni broj ni adresu… =/// afff znala sam da je predobro da bude istina….ali svejedno mi je drago…spasio mi je život….počinjem gledati drugim očima….počinjem se mijenjati…..postajem neka druga sanja, snažnija, …. što je bilo u tom čovjeku? je li on neki čarobnjak? kako je to učinio? do maločas sam skoro bila pod prvim vlakom….a sad? sad se pitam kako mi je uopće takvo nešto palo na pamet?ubiti se? nadam se da će mi bog oprostiti tu pomisao…
….svaki dan sam u isto vrijeme dolazila na to mjesto u nadi da ću ga opet sresti…čekala sam i čekala….ali uzalud….njemu ni traga….
…kad bih ga mogla barem samo još jednom vidjeti……..
i u trenutku kad sam krenula nazad doma….pojavio se….on….moj spasitelj….moj anđeo…..tek sad sam ga dobro i pogledala…..imao je oči poput moje majke….osmijeh poput moje sestre….je li moguće da te netko posjeti toliko na ljude koje volis?…njih dvije su bile u njemu…znam da to nije moguće….ali osjećala sam…
-joakime…mislila sam da te neću više nikad vidjeti….
– sanja, znam da će zvučati ludo….ali kao da mi je netko šapnuo da dođem ovdje, da ćeš me čekati…..da te uzmem za ruku i odvedem daleko….vjeruješ li ti u čaroliju? bajku? jer meni se ovo sve čini nestvarno…..neznam kako bi to drukcije opisao…
– ne trebas nista vise reci….meni je sve jasno….samo me zagrli …
zagrlio me je, i odjednom je sve nestalo oko nas…osjetila sam da lebdim…nisam željela otvoriti oči…ako sam sve sanjala, nisam se želja probuditi…..