U poslednje vreme sve više postajemo svesni činjenice da je broj dece koja imaju različite poremećaje čitanja i pisanja u porastu. Često se postavlja pitanje o uzrocima pojave disleksije, kao i o mogućnostima njihovog sprečavanja. Da bi dete ispravno čitalo i pisalo, mora pre svega da ima ispravan i razvijen govor, adekvatno razumevanje kao i vizualnu i slušnu percepciju koje mu omogućavaju da uoči napisano i da napisano ispravno poveže sa izgovorenim. Upravo iz tog razloga treba obratiti pažnju na stimuliranje razvoja svakog od tih područja, kao prevenciju eventualnih teškoća u čitanju i pisanju. Roditelji često traže odgovor na pitanje kada dete treba početi sa čitanjem i učenjem? Vrlo je teško odgovoriti na to pitanje, a nema ni potrebe određivati tačan period početka učenja čitanja i pisanja. Mnogi trogodišnjaci već mogu sa lakoćom da ovladaju čitanjem na sintetički način, a mnogi na primer sa sedam godina još nemaju predispozicije za ovladavanje tom veštinom. Da bi se u tome uspelo, bitno je započeti već od samog rođenja stvaranje kvalitetnog slušnog okruženja, i stimuliranje razvoja slušne i vizualne percepcije i pažnje. 
U predgovornom razdoblju života deteta ono uči da određuje smer iz kojeg zvuk dolazi, prepoznaje bliske osobe po glasu, posmatra i oponaša intonacijske promene u ljudskim glasovima. Trebamo imati na umu da je razlikovanje i lokalizacija spomenutih zvukova moguća jedino ako je slušno okruženje kvalitetno, odnosno, ako dete nije okruženo bukom ili zvukovima koji dolaze iz različitih izvora. Isto tako razvijanje vidno-prostorne percepcije počinje od najranijih dana i to omogućavanjem percipiranja različitih skladnih boja i likova, odnosno, promišljenim uređivanjem dečjeg ambijenta koji isto tako, ne sme biti pretrpan stimulansima u smislu šarenila i haosa. Stimulacija pažnje i pamćenja odvija se uporedo sa sazrevanjem deteta, naročito u verbalnoj fazi uz pomoć igara pamćenja. Veoma je bitno u svrhu stimulacije predčitačkih veština razvijati ispravan izgovor glasova, slušno pamćenje i slušnu pažnju. Kod dece koja imaju disleksiju, u njihovom govoru često čujemo: „sveklo“, „mekla“, „glaka“ za reči „svetlo“, „metla“ i „dlaka“. Može se čuti da je nekoga „noka jako zabolela kad je vozio picikl“ ili da su na stolu „čvetići crnene ili prave boje“. Sve ovo upućuje na to da bi dete u školi moglo da ima teškoće sa učenjem početnog čitanja.
