Prošlo je više od dve godine od izlaska jedne od legendarnih igara sa temom Vijetnamskog rata. Prvi Vietcong je zbog kvaliteta koji je posedovao pokrenuo lavinu igara iste teme i izrade. Nažalost sa nastavkom to neće biti slučaj, ili drugačije da se izrazim nadam se da to neće biti slučaj. Vietcong 2 svoju priču nastavlja direktno na završetak prvog dela.
Što znači da ćemo umesto predivnih predela džungle gledati beton na ulicama grada Hue. Igra nudi dve kampanje (bolje rečeno jednu i po): američku i vietkongovsku (možete je igrati tek pošto ste odigrali prvu). Međutim ova druga je toliko kratka da skoro nije ni vredna spominjanja.
Američka priča nas stavlja u čizme kapetana Daniela Boone-a, koji uz pomoć svojih saboraca treba da očisti grad od nepoželjnih malih žutih. Naš junak nije otporan poput danas veoma omiljenih SF marinaca koji mogu da prime čitav šaržer metaka i ostanu na nogama. Lako će ginuti (uglavnom zbog ‘’pomoći’’ vaših saboraca) tako da mesta za greške ima jako malo. Baš zbog ovoga bih Vietcong 2 preporučio FPS veteranima, ili igračima sa velikim strpljenjem i debelim živcima (višestruko ponavljanje određenih deonica zna biti veoma frustrirajuće, pa ako ne želite da strada tastatura ili miš, bolje igrajte neku drugu igru).
O inteligenciji saboraca se baš i nema šta reći, pošto je minimalna. Često će se desiti da stanu ispred vas dok pucate ili će bez nekog smisla početi da jurišaju na neprijatelja (valjda je u toku takmičenje za najveću ‘’kamikazu’’).
Ni protivnici nisu mnogo pametniji, jedino što znaju jeste da se sakriju. Pri tom su jako precizni, pa će se dogoditi da zaginete i pre nego uočite odakle pucaju. Na svu sreću ne bacaju granate jer bi tek tada bilo bolno igrati igru. Zapravo samo je Daniel taj koji može koristiti granate. Kompanjoni u Vietcongu 2 mogu biti ranjeni i naravno poginuti. Stoga treba voditi računa da vam bar jedan bolničar i vojnik koji snabdeva municijom prežive bitku, pošto su health pack-ovi velika retkost.
Vizuelni doživljaj je pravo razočarenje, skoro da se nije ništa razvio u protekle dve godine. Sa druge strane hardverska zahtevnost je zaprepašćujuće visoka, pogotovo kad se uzme u obzir šta pruža.
Endžin često štuca i teško se može izboriti sa pojedinim deonicama u igri. Animacija izgleda veoma jeftino, a objekti nekako ćoškasto. Jedino je audio podloga relativno dobra, a zvučni efekti donekle zadovoljavajući (ali šta drugo očekivati od Čeha i Vijetnama).
Mada, kada po stoti put čujete neku od pet-šest rečenica koju znaju da izgovore saborci, obuzeće vas želja da postanete izdajica i pripucate na svoje, samo da bi ućutali.
Vietkongovska kampanja predstavlja kratko osveženje na kraju igre. Odigrava se u džungli, pa će već to biti dovoljno da vam se svidi (Jel’ ovo Vijetnam ili šta?). Vietcong 2 donosi i jedan veoma ograničen sistem komandovanja saborcima koji ovde neću opisati, neka on ostane posebno iznenađenje (razočarenje).
Sve u svemu stiče se utisak da je nastavak sklepan na brzaka i bez neke posebne pažnje. Rezultat nemara je veoma ružna i jeftina igra.
Ako niste hardcore ljubitelj čeških FPS igara sa temom Vijetnama (a to verujem da nije ni mama od programera) ovu igru ćete zaobići i zaboraviti da ste ikada čuli za nju.