Dok papir leži na stolu
U ruci polomljena olovka,
Nekoliko reči proleteše kroz glavu
Al nikako da načine stih.
Mrak u sobi stavlja misli u prazan hod
Ruka mi postaje teška,
A papir izmiče iz ruke
I kao da dodirujem neki drugi svet.
Počinjem da tražim poznata lica
Al magla je svuda i ne vidim jasno
Hladnoća me plaši glasna je
I strah me već načinje.
Koračam sporo hodnicima dugim
I svaki od njih vodi na novo mesto
Osećam kao da sam tu već bila
Al nigde kraja i nigde onog svetla.
U daljini kao da prepoznajem svoje najdraže
Smeše se i mašu mi ja ih gledam
Dok boje postaju bele a miris jasmina bliži
Ja odlazim putem koji briše moje korake.