Često puta sam poželela da se ne probudim…jer svaki novi pogled na svet predstavlja bolno trežnjenje iz sna. Tada mi nedostaje sve ono što sam nekada imala, a što je postalo daleko i bespovratno. I muči me to, jer sam svesna da se na smrtnoj postelji ne broji koliko smo pari cipela kupili za života, niti gde smo sve pojeli dobro jelo, već sa koliko smo najrazličitijih osećanja ispunili srca.
Pomračina obavi Beograd, a pod mesecom, oblacima i zvezdama ponovo o istom mislim. Dok tako razmišljam, u toj savršenoj tišini, strah se uvlači u srce. Izgubila sam tog čoveka, a vremenom njegov lik je počeo sve više i više da bledi. Po ko zna koji put se raspršio moj san o ljubavi i životu. Taj bledi lik gubio se iz mog vida, ali ne i iz srca…ehh, kada bi Univerzum na izvestan način mogao da objasni to…
Ipak sve se svodi na to da će biti ljubavi kroz vasionu i vekove…a i pomračine će biti!!!
3 komentara
Comments are closed.