Oličenje Zevsa

by Kaprika

Bila sam srećna tog popodneva. Dobro ga se sećam. Mogu da vidim plavo nebo i more. Mogu ponovo da osetim blagi vetar na mom licu. Mogu i da čujem svoj smeh, a i njegov uzvraćen. Sunce je zalazilo  za horizont  i njegovi zraci padali su na njegovo lice, taman toliko da ga otkriju u svoj lepoti, taman toliko da ga pamtim zanavek. Poželela sam da vreme samo malo stane, ali…. ono teče besprekidno. Ne dopušta da život uspori ,već kao da ga goni teškim bičem koji ostavlja trajne tragove.
Moja prva prava ljubav bilo je nešto što se ne zaboravlja. Nešto zbog čega mogu mirno da umrem kada za to dođe vreme. Taj  odlazak u Grčku doneo mi je nešto zbog čega mogu zaplakati samo od sreće. A kada bih zaplakala u drugom smislu, to bi se desilo isključivo samo zato što se završilo. A kako je samo neobično  lepo počelo…

Bilo je to krajem leta. Čvrsto rešena da odem u zemlju o kojoj sam oduvek maštala i o kojoj sam toliko puta slušala, počela sam da sakupljam novac. Želela sam da u svojim najboljim godinama bar jednom odem u Grčku i na taj način nagradim sebe najlepšim letovanjem . Verujem da sam to i zaslužila nakon svih leta provedenih u gradskoj vrevi, ili često sama sa sobom. More je do tada bilo nedostižno za mene i neizmerno sam se radovala ovom letovanju. Ono što nisam slutila bio je odlazak u megalopolis, u Atinu. Grad očaravajuće lepote i obimne istorije. Za posetu Atini saznala sam tik pred sam polazak. Drugarica mi je rekla da nam je njena mama sve lepo organizovala, a na tu izjavu obradovala sam se kao malo dete i već sam u mislima zalutala u Atinu . Tako je i proteklo putovanje. Nakon tri  divna dana provedena u Paraliji došlo je vreme da krenemo za glavni grad Grčke. Posle dužeg putovanja ulazili smo u Atinu, atina grckaa ja sam verovala da ulazim u raj. Atina je prelepa noću, prelepa danju. Taj grad je zaista očaravajuć. Hotel nam se nalazio u samom centru, a sobica u kojoj smo nas tri odsele posedovala je jednu terasu koja je imala pogled na gradske ulice. Tu smo uglavnom volele da posmatramo Atinu u noćnoj senci, čak smo se tu i doterivale kad god bi trebale da izadjemo. Prosto bi raširile ćebe, sedele i posmatrale grad  i vrh Akropolja koji je noću bio osvetljen.  Odmah sutradan po dolasku, u planu je bilo da razgledamo najstarije i najlepše građevine koje potiču još  iz antičkog doba. Naravno u pitanju su bili hramovi gde su po starim legendama i mitovima boravili grčki bogovi. Sa velikim  nestrpljenjem i uzbuđenjem čekale smo da vidimo te bogovske hramove smeštene na Akropolju. Šta da kažem osim da sam ostala bez daha čim sam ih ugledala, a saznanje da kročim tamo gde su nekada kročili slavni junaci za mene je predstavljalo veliku stvar. Pritom odatle se pogled na grad širio u  nedogled. Jednom rečju, pogled je bio savršen.   Uspomenu sa Akroplja ovekovečile smo na krajnje originalan način. Na dogovor smo se slikale  pored hramova u belim ženstvenim tunikama  koje su podsećale na haljine boginja. I tako smo postale boginje na jedan dan. Tako su naša mladost, sreća i nadahnuće došli do izražaja. Pravo odatle pošle smo u novootvoreni muzej koji se nalazio podno brda, Akropolja. Tu su se nalazile mnogobrojne skulpture i oruđe koje smo pažljivo gledale jer je slikanje bilo striktno  zabranjeno. Kada smo obišle prvi sprat otišle smo na drugi. Tamo sam imala šta da vidim. Tamo se desilo ono za šta je stvoren život i svet – LJUBAV. Čim sam ugledala tog stasitog i prelepog čoveka znala sam da je poseban. Pomislila sam – Ovo mora da je Bog Zevs. I tako sam se uverila da stojim na tlu Grčke, ili da sam se našla na sedmom nebu. Naravno, nisam želela da odmah pridam neki značaj tome. Možda je njegov pogled koji se zadržao na meni ipak  bio samo od  poslovnog značaja. Nastavile smo dalje sa razgledanjem iako me je nešto vuklo da se vratim u prostoriju gde je on bio, ali tako nešto nisam mogla sebi  da dopustim. Usledilo je razmišljanje o njemu i nikako nisam uspevala da odagnem misli. Bio je to najlepši čovek kojeg su moje oči videle. Smedje-braonkasta kosa, tek iznikla bradica  iste te boje, zelene oči, pravilne muške crte lica i telo kao u Spartanca…tako je izgledao radnik obezbeđenja novootvorenog muzeja Akropolja. Verovala sam da je to bio jedan od onih trenutaka koji se dese tek tako i koji se nikada više ne ponove već iščeznu, ali na moju najveću sreću prevarila sam se. Dakle, prošlo je pet dana boravka u Grčkoj i preostalo nam je još toliko pre polaska za Beograd. Dva naredna dana smo provele obilazeći grad,da bi se naposletku sveli na uživanje u nekom kafiću. Tri mlade devojke lepo su se snalazile u tako ogromnom gradu, a opreznost nikada nije bila na odmetu. Tako smo i ovoga puta zasele u neki kafić  i razmatrale šta bismo predveče mogle da radimo.  Rešile smo da se prošetamo i obiđemo neke radnje sa suvenirima. Ubrzo smo ušle u jednu radnju sa muškom odećom kako bi drugarica kupila neku stvar za svog dečka. Calimera-tako smo otpozdravile prodavca i on je počeo da govori nešto na grčkom ali mi smo se samo međusobno pogledale. Tako je i shvatio da nismo Grkinje i istog trena je počeo da nam se obraća na srpskom jeziku. Nismo mogle da poverujemo. Počeo je da nam priča kako su Srpkinje najlepše žene na svetu i da je on jednom prilikom bio u Srbiji i da je oduševljen…naravno, nismo se u potpunosti sporazumevali na srpskom, već se naša komunikacija zasnivala na srpsko-engleskom jeziku. I tako smo se zapričali sa njim dok nije ušao čovek sa nekih 27-28 godina. Bio je to on… oličenje Zevsa! Bila sam prijatno iznenađena i nisam znala šta mi je činiti…drugarice su mi pogledima nagoveštavale na njega i ja sam gotovo bez prestanka zurila u čoveka svojih snova. Tada je prišao prodavcu i pozdravio se sa njim. Oni su prijatelji što mi je potpuno bilo za neverovati, ali eto kako svet ume da bude mali. Prodavac je počeo da mu objašnjava o nama, i nama o njemu. Drugarice su birale neke majce a ja sam gotovo  sama stajala sa ovom dvojicom. Pružio mi je ruku i predstavio se…njegovo ime je Luka, mada se na grčkom drugačije izgovara.. Nastavili smo razgovor ali sada isključivo na engleskom jeziku pošto on nije znao naš jezik. Zanimalo ih je otkud mi baš u Atini, ipak turisti letom dolaze u neka druga i manja letovališta, pa sam im tu pomalo objašnjavala zašto je naš izbor veličanstvena Atina. Rekla sam im da nam se Atina izuzetno dopada i da smo pri poseti Akropolju bile pod jakim utisakom, a onda se Luka ubacio i rekao da smo svratile i u muzej u kome radi, što me je jako oduševilo. Pa on se nas seća-pomislila sam. Izrazila sam i želju da vidimo more, ali nismo umele doći do njega s obzirom da je grad prevelik. Počeli su da objašnjavaju kako da stignemo tamo ali pomirila sam se sa tim da je to jedna komplikovana stvar. Nekad sam prosto ograničena, šta ću. Zanimljivo je bilo gledati ih kako uporno pokušavaju da objasne put ali ja sam i dalje nastavljala da odmahujem glavom. Bilo je vreme i da polako krenemo u hotel. Bilo mi je krivo ali šta mi je drugo preostalo nego da se umirim i krenem. Pozdravili smo se sa njima svim mogućim rečima pozdrava i dragim osmesima. Na samom izlazu okrenula sam se i na našem jeziku rekla prodavcu da kaže svom divnom prijatelju da mi je pogled na njega, onog dana u muzeju, ispunio srce…  da sam pomislila da je on bog Zevs, onako u šali. I krenule smo ka hotelu, i dalje neverujući šta sam upravo izgovorila. Drugarice su me bodrile i nisam želela da dopustim da se povučem u sebe i da klonem. Nakon pola sata bile smo u hotelu i moj telefon je počeo da zvoni, sigurno su roditelji, pomislila sam dok nisam ugledala nepoznati broj. Javila sam se, a sa druge strane začula prepoznatljiv glas. Bio je to Luka…zamolio me je da izađem tu blizu hotela jer želi da popriča samnom. Pristala sam da se vidimo i istog trena sam se sjurila niz stepenice dok su drugarice dovikivajući pokušavale da se odbrane što su dale moj broj. U ljubavi i ratu sve je dozvoljeno- vikale su, lujke jedne. Na ćošku ulice čekao me je on, sav nasmejan. Predložio je da malo prošetamo. Kazao mi je da je lepo od mene što sam onako rekla o njemu, i dodao još da sam i ja za njega poput boginje koju želi za sebe, ali imajući u vidu moje godine i nacionalnost smatrao je da to možda nije najbolje rešenje. Tako sam smatrala i ja. Prosto smo stranci koji su se slučajno sreli, tako smo mislili dok se nismo sreli  u radnji njegovog druga. Sticajem okolnosti rešio je da se ove noći nešto i preduzme. I tako me je nazvao, i tako sam se ubrzo našla kraj njega. Naš razgovor se prilično odužio, ipak smo se upoznavali…onda je usledio prvi poljubac, pa drugi, treći i tako su se nizali i nizali. Ohh, kako je svaki poljubac i njegov dodir bio nadzemaljski…Bilo nam je prelepo, a i prelepo je mala reč za takav doživljaj, za takvu avanturu. Odmah sutradan, pošto je bila subota a on subotom nije radio, priredio mi je nešto neočekivano. Idemo na plažu, nema vremena za gubljenje-rekao je i poljubio me u oko, nosić i usta, milujući mi kosu… u početku sam se malo dvoumila ali sam ipak pristala da doživim nezaboravno iskustvo. Verovala sam mu iz više razloga, i kao što sam već napomenula bila sam na oprezu, pažljivo sagledavala svaku činjenicu.  Otišli smo na more, u sam suton. Od sunca sam više sijala ja, jer  bila sam srećna tog popodneva kao nikada u životu. Poželela sam da vreme stane, poželela sam da tu ostanem za sva vremena. Znajući da ga gledam poslednji put pokušavala sam da ga zapamtim onakvim kakav jeste. Slikala sam nas samo jedanput, ta slika je sve govorila i nisam nastavila dalje da škljocam. Dovoljna je jedna, jedna ali vredna..a ostalo je bilo urezano u moje srce. Kako sam samo plakala kada smo se opraštali. Mislila sam da ću da umrem. Zaplakao je i on, govoreći mi da mu se ništa bolje nije desilo u životu..i da ipak nije Zevs jer ništa sada nije u njegovoj moći. Zagrlila sam ga snažno, tako snažno i dugo…delovalo je kao večnost. Plakala sam i plakala, ali trudila da ostanem lepa i jaka za oči čoveka koga sam neizmerno volela, za kraj! Otrčala sam brzo u hotel…počela ludački da se pakujem, samo želeći da što pre završim ovo putovanje koje se pretvorilo u more bola. Drugarice su se zabrinule ali znale su i one da to tako ide. Koliko god da sam pokušavala da mislim na nešto drugo, stalno su se moje misli vraćale njemu…po svemu je bio izuzetan…lepota, stas, dobrota…to je pravi muskarac! Sa njim sam se jedino osetila kao prava žena i samo u njegovom naručju sam se osećala kao Boginja. I opet sam se trudila da ne mislim o njemu, nastavila sa pakovanjem i jurnjavom, a onda se ubrzo  ukrcala sa drugaricama u autobus. Ćutala sam svo vreme. Izbegavala poglede drugih putnika. Negde na pola puta stigla mi je poruka. Požurila sam da je pogledam misleći da je on, ali ovoga puta bili su to roditelji. Pomirila sam se sa krajem. Tešila sam sebe da sam doživela nešto što je vrednije od svega i da treba da ostanem spokojna. Kada smo izlazili iz Grčke stigla mi je još jedna poruka. Bila je od njega. Poželeo mi je sve najbolje rekavši uz to da mu već nedostajem i da je uspeo za tako kratko vreme da me zavoli.. Rekao je to i onda kada smo se rastajali ali trudili smo se da izbegavamo lepe teške reči. Volela sam i ja njega, istinski sam ga zavolela a znala sam ga svega dva,tri dana. Odgovorila sam  na njegovu poruku, svim najlepšim rečima…i na tome je ostalo.

Sada su nastupili lepi decembarski dani. Bliži se kraj godine. Još jednom gromko zaplakah gledajući u našu zajedničku sliku. Ta slika mi znači za života…ali ono što se desilo tog leta u jednoj predivnoj zemlji, u jednom predivnom gradu podsetilo me je da sam živa… jer ono što sam gledala rođenim očima i ljubila rođenim usnama bilo je oličenje Zevsa, samim tim bilo je to oličenje savršenstva!

N E Š T O   Š T O   S E   N E   Z A B O R A V L J A !!!

3 komentara

Slične teme

3 komentara

29.12.2011 15:15
Kaprika

Ne razumem zašto ste sklonili sliku koju sam ja postavila…:(

29.12.2011 20:11
Administrator

Nažalost, nije mogla da se učita, pa smo odabrali novu…

29.12.2011 21:43
Kaprika

Ahaaa…a bila je prelepa…šteta stvarno! Hvala! Pozz 😛

Comments are closed.