Jelena je bila simpatična osoba, sitna, nježne građe, uvijek s osmjehom na licu i svakome se lijepo javljala. Živjela je sa suprugom u velikoj kući u gradu, u koju su preselili nakon vjenčanja. Njezin suprug Branko je bio visok, crn, jak, ponosan čovjek, čvrste riječi i stava, ali dobre duše. Zbog manjka ljubavi roditelja, kao da je u Jeleni našao pažnju i nježnost koje je u djetinstvu bio lišen. Branko je bio dobar čovjek, ambiciozan ali pošten radnik. Nakon što je otvorio svoju firmu za poslovanje nekretninama svo vrijeme je provodio na poslu, samo bi dolazio doma prespavati. Jelena se osjećala usamljeno i isprazno i često bi noću plakala, bila je jako osjetljiva, inače naučena na ljubav roditelja i okoline. Oba dvoje su dolazili iz tradicionalnih vjerskih obitelji, tako da se nakon njihove dugogodišnje veze očekivao brak, a kao što se i dogodilo.
Nakon dvije godine braka, Jelena nije više mogla raditi na poslu zbog bolesti. Imala je jake bolove u plućima, jedva je disala.Unatoč godinama pretraga i liječenja, nije joj postavljena jasna dijagnoza, svi su nalazi bili uredni, nikakva medicinska dokumentacija nije mogla potvrditi bolove koje je osjećala, a bolovi su bili prisutni i ponekad strašni. Često je govorila da je boli ‘srce’ i da će puknuti i par puta je Branko vodio na Hitnu pomoć, ali odmah bi je poslali kući s preporukom da se smiri i da se odmara.
To je jako pogodilo i Branka. Jelena je bila duša njegovog postojanja, njegova životna partnerica, maštao je o tome da imaju djecu, ali jednostavno htjeli su pričekati ne bi li se Jelenino stanje poboljšalo. Jelena je često plakala osjećajući pritiske od strane svoje i njegove obitelji. Govorili su joj da je roba s greškom, samo zato što je bolesna i što nemaju još djece. Čak se i govorilo da je Brankom samo radi novca.
Godine su prolazile, ukupno 5 godina od njihovog vjenčanja. Nije više bilo nikakvog pritiska, već su ih zvali ‘Otpisani’. Branko je radio i dalje, trudio se biti što više uz Jelenu, ali ona se i dalje osjećala prazno i usamljeno, po cijeli dan kod kuće, bolesna, ne zna kome da se obrati, uzimala je tablete za depresiju i smirenje. Smatrala je da će rođenjem djeteta dobiti ljubav koja joj je nedostajala. Popuniti crnu rupu u srcu koja je postajala sve dublja. Zadnje dvije godine su se Branko i Jelena uistinu trudili da dobiju dijete, čak toliko da bi im se nekad i preko volje imali odnose.
Jelena se slabo družila s ikim, imala je osjećaj da je preziru, da nije dovoljno vrijedna, mislila je da nije dobra žena jer nema djecu, jer je bolesna, jer ne radi (jer je muž financira). Tako da je radije bila sama, čitala je knjige, proučavala neka područja prirodnih znanosti, bavila se kućanskim poslovima i uvijek sretna dočekivala svoga muža.
Jednog dana, Jelena i Branko odluče se odmoriti od ljudi i grada u kojem žive. Odlučili su poći par dana u jedan mali pansion u okolici Varaždina. Nakon duge vožnje, navečer su došli u prelijepu drvenu kuću s velikim predvorjem. Tamo ih je dočekalo stariji bračni par, inače gazde pansiona. Nakon večere dobrodošlice, Jelena i Branko se odluče smjestiti u sobu. Jelena je ponijela knjigu, koju je čitala u krevetu, a Branku je stalno zvonio poslovni mobitel pa su razgovori pomalo ometali njihov odmor. Umorni su brzo zaspali.
Jutarnja tišina kao da ih je probudila, pjev ptica i šumor potoka bili su neobični za njihove uši, naučene na stalnu buku motora i auta. Sišli su na doručak u salon pansiona, bilo je ugodno toplo, vatrica se ložila iako je bio već 5 mjesec. Gazdarica ih je poslužila doručkom a potom pozvala na povorku konja koja se tradicionalno održavala u njihovom kraju.
Jelena i Branko su se rado odazvali, pošli su se spremiti. Jelena je još uvijek osjećala bolove u plućima ali su pomalo jenjavali. Došli su na plac na kojem se održavala povorka, a gazdarica pansiona je pozvala svog sina Marka da ga upozna s njima. Marko je ljubitelj konja, odmalena jaše i sudjeluje na povorci. Marko je prišao Jeleni i Branku a Jelena je okrenute glave pratila povorku, kad je gazdarica rekla ‘Jelena ovo je Marko ‘ Jelena se brzo trznula i onako pogrbljene glave pružila ruku Marku. Kad je digla pogled, vidjela je svoj odraz u njegovim očima i samo to je gledala da se ne sruši. Srce je zaigralo, kao nikad dosad, doživjelo je neku novu, dosad ne poznatu frekvenciju. Trudeći se ostati sabrana ,Jelena nije mogla ništa progovoriti samo je klimala glavom. Željela je zadržati taj osjećaj, njegove ruke u njezinoj. Marko se nasmijao, zatim se javio Branku, pričali su neko vrijeme, ali Jelena nije ništa čula. Pognula je glavu i mislila samo na osjećaj..
Ostatak dana proveli su u šetnji i obilasku mjesta, Branko je pričao s mještanima pokušavao je upoznati njihovu kulturu i mentalitet, a Jelena je lebdjela..ne znam je li disala ili nije…Trudila se ostati prizemna, ali nije joj išlo za rukom.
Nakon dva dana Branko je pošao posjetiti poslovne partnere u Varaždinu, Jelena nije htjela ići s njim, rekla je da će se odmarati radije, nego ići na uštogljene poslovne objede. Kad je Branko otišao, Jelena je sjela na balkon uzevši knjigu u ruke, međutim nije se mogla koncentrirati, pogledom je tražila Marka. Marka nije nigdje bilo, i pomalo se Jelena počela lošije osjećati. Silazeći niz stubište pansiona, želeći u kuhinji potražiti čašu vode, sretne Marka. Marko je izgledao ljepše nego ikad. Imao je crnu ravnu malo dužu kosu, plavo-zelenih očiju, mršav, stasit. Izgledao je kao vitez iz bajke. On zastrane i pita je, je li sve uredu, govoreći da djeluje bolesno. Jelena na to reče da je sve u redu, da je samo krenula po čašu vode u kuhinju. Vidjevši kako je blijeda, Marko je pošalje u sobu i reče joj da će joj on donijeti vodu u sobu. Jelena krene u sobu, zadrhti, ne zna da li je bolje da on dođe ili ne dođe, boji se, strepi.
Nakon par minuta Marko pokuca, uđe u sobu i pruži joj čašu vode. Pozdravi se želeći otići, ali Jelena skupi hrabrosti, pozove ga da ostane koji minut da popričaju. Tako oni iziđu na balkon i sjednu za stol. Marko je upita kako su izabrali baš njihov pansion i tako započne razgovor. Marko je pričao o tome kako bi jednog dana želio imati svoj ranč i uzgajati konje. Jelena nikad nije bila sretnija, nikad nije doživjela taj osjećaj da samo gledajući nekoga možeš postići stanje savršenstva. Tako je razgovor potrajao..sve dok nije došao Branko, nisu ni primijetili da je 4 sata projurilo u trenu. Branko nije pridavao pažnju Marku što je pričao s njegovom ženom, znajući kakva je ona osoba potpuno joj je vjerovao čak mu je bilo drago da se sprijateljila s nekim.
Marko i Jelena se nisu više vidjeli. Prošla su još 2 dana, i došlo je vrijeme za odlazak. Branko i Jelena su se pakirali. Branko je nosio torbe u auto i pričao s gazdama pansiona, a Jelena je bezglavo letila po pansionu da se oprosti od Marka. Nije ga nigdje mogla naći i tad je pitala konobara u salonu, gdje je njegova soba. Njegova soba bila je u potkrovlju pansiona, i Jelena saznavši za to, potrči gore, ali noge su joj se tresle, znala je da nije uredu, ali morala ga je vidjeti. Pokuca na Markova vrata. Marko otvori, ona ga zagrli i zaplače. Ne govore ništa. Samo se grle i drhte. Znajući da je udana, Marku poteče suza i čvrsto je stisne. Začuju Brankov glas, kako zove Jelenu. Marko i Jelena još se grle, ne puštaju se, ne govoreći ništa.
Nakon više Brankovih poziva, Jelena pušta Marka i jedva izusti..’ovo nije kraj’.
Branko i Jelena se vraćaju kući, voze se autom, Branko pojačava muziku na radiju ,pjeva i komentira kako se lijepo odmorio od svega. Jelena okrenute glave prema prozoru, jedva zadržava suze, ne želi da Branko išta vidi. Branko je upita ‘ ljubavi, što ti je, ne progovaraš ništa’ ona će na to da joj se javila bol u plućima pa da nije od volje. I tako nastave put.
Nakon nekoliko dana, Jelena ne može izdržati i Marku pošalje sms poruku. I tako krene njihovo dopisivanje, njihova ljubav se počne dokazivati u tisućama riječi i poruka. Međutim to postane psihički prenaporno za Jelenu, s jedne strane čovjek s kojim živi, kojeg voli, s kojim se vezala pred bogom a s druge strane prava ljubav na prvi pogled. Znajući tu dilemu Marko se povuče. Promjeni broj mobitela i nestane bez traga.
Godinama Jelena nije ništa o njemu znala.
Brak Jelene i Branka vremenom je postao jedna obična rutina, nisu imali djece a više se ni oko toga nisu trudili. Jelena je postajala sve osjetljivija i povučenija i godine su prolazile bez ikakvog pomaka. Branko je dobro radio i zarađivao. Kupio je nekoliko nekretnina koje je iznajmljivao i dobro su živjeli. Sve su imali, skoro sve..
Desetak godina poslije, Jelena već u svojoj četrdesetoj, rastavljena i umorna od života, odluči potražiti Marka, ponovo rezervira sobu u pansionu Markovih roditelja u okolici Varaždina. Putujući prema tamo, Jelena zamišljala njihov susret, razmišlja što mu reći, hoće li je htjeti vidjeti, kako se ponašati..
Došavši ispred ulaznih vrata pansiona, Jelena počne treperiti od straha i uzbuđenja. Dočekaju je njegovi roditelji, isti ugodni ljudi samo deset godina stariji. Ne prepoznaju je. Ona potvrdi rezervaciju i ode u sobu. Sjedne za stol na onom istom balkonu gdje je sjedala satima s Markom, na istom balkonu gdje je znala da je on taj, i da se zbog njega vrijedi vratiti. Nakon dva dana Marku ni glasa ni traga, i Jelena odluči pitati gazdaricu gdje joj je sin. Gazdarica joj odgovori da se Marko prije 10 godina odselio u jednu kućicu više od 100 kilometara udaljenu od pansiona, da se bavi uzgojem konja. Saznavši adresu Jelena se zaputi tamo. U moru zelenila, daleko od ljudske civilizacije smjestila se jedna idilična kuća. Pred kućom se nalazila kućica za psa, i čim je došla ispred kuće, pas je počeo lajati. Međutim nije nitko izlazio iz kuće. Nije htjela odmah kucati na vrata nego je prošetala oko kuće. Kad na jednom proplanku, neki čovjek okrenut leđima četka konja , nije bila sigurna je li to on, pa poviče ‘dobar dan’ . Čovjek se nije odmah okrenuo, samo se malo trznuo, i nastavio četkati konja. Jelena opet poviče ‘oprostite tražim Marka’. Zatim se čovjek okrene iz daljine krene prema njome. Ne prepozna je odmah. Približavajući se počne zbunjeno gledati, zarasle kose i neobrijane brade, prljavih ruku priđe i hladno reče: ‘ja sam, što trebate? ‘praveći se da je ne pozna. Jelena na to reče: ‘Ja sam, Jelena, vratila sam se zbog tebe, kako sam obećala, rekla sam ti da ono nije bio kraj!’ Na to će Marko: Ne poznam ja nikakvu Jelenu.
Jelena sa suznim očima pogne glavu, isto onako kako je prije 10 godina pognula kad ga je vidjela, okrene se pođe. Sve joj je bilo jasno. Uputi se dugom stazom do autobusne stanice. Marko se ponovo vrati konju. Nakon dvadesetak minuta Jelena stigne na autobusnu stanicu i čeka autobus plačući. Iz daljine se odjednom čuje topot kopita, ali ne obraćajući pažnju na to, Jelena i dalje pognuta plače. Kad nakon par minuta Marko na konju dojaše pred Jelenu, siđe s konja i zagrli je i ništa ne govore. Jelena zatim izusti: puno ti toga moram reći.. a Marko je prekine još jače stisne i reče: ne govori ništa, ovo nije kraj, našeg kraja nema…