Tačno prije dvije godine, kišan dan poput ovog, sve je isto, sve, samo što taj dan za mene nije bio taman ovoliko… Unatoč tamnim oblacima koji su taj četvrtak prekrivali plavo nebo, unatoč kiši koja je prekrila svaki dio zemlje, za mene je bilo vedrine. Pored mene je bio on i ništa drugo nije bilo važno… A sada, on se nalazi pored nje, zajedno pobjeđuju svaku prepreku, a ja i dalje čekam samo na njega, čekam samo da ugledam njegove najljepše crne oči i da dotaknem najdraže ruke… Sada nema ko da mi svira i pjeva, kao tog dana… Tog dana koji je u moje sjećanje urezan vječno. 11.11.2011 🙁
Kiša je padala, a ja sa svojom drugaricom Nadinom ubrzano tražila sklonište.. Žureći prema školi, ni nadala se nisam da ću ga sresti.. A onda, kao grom iz vedra neba, u prostoriji škole sjedio je on.. Najljepši lik na svijetu, a ja, ja sam tada bila najsrećnija osoba. Činilo se kao da čeka samo mene, uputio mi je onaj tajanstveni osmijeh iza kojeg se krije hiljadu i jedna tajna, iza kojeg se krije i bol i sreća, a ipak, meni najznačaniji osmijeh na cijelome svijetu. Tada nisam mogla zamisliti ni dan bez njega, a sada prolaze ne samo dani, nego i mjeseci … Užurbano smo ušle, mokre od kiše, a on nas je pozvao da sjednemo pokraj njega i da se ogrejemo.. Koljena su mi klecala i mislim da nikada nikome neću moći opisati tu sreću, koliko god pokušavala, to je nešto skriveno u meni, što nikada niko neće saznati.. Koliko god se trudila, pravu riječ za to ne mogu pronaći.. Sjedajući pokraj njega, on je izvadio svoju gitaru i počeo da svira pjesmu od Plavog orkestra-Ako su to samo bile laži. Poznato je da mu je to najdraža pjesma, a tada smo je zajedno pjevali i uživali.. Vani je kiša snažno padala, vjetar je duvao, a za mene ništa drugo nije bilo važno.. Prijatelji su se udaljili, a mi smo ostali sami.. Počeo me hvatiti sram, pocrvenila sam, a ruke i noge su drhtale kao nikada prije.. Drhtale su zbog toga što su bile pred onim koji je srcu svet… Dani i noći provedeni u patnji, čekajući baš ovaj trenutak, a sada evo tu smo…Uzeo me za ruku i primjetio moju nervozu, te se slatko nasmijao 🙂 Pričali smo o svemu, bilo je prelijepo, međutim, sve što je lijepo kratko traje.. I tom našem susretu je došao kraj…
Kući sam išla vesela, imala sam neke nade.. Nisam mogla spavati, očekivala sam da će se javiti, ali to se nije desilo.. Znala sam da voli drugu, da mu ona predstavlja radost, ali to naivno srce nije htjelo da čuje.. I sutradan u školi se desilo baš ono čega sam se potajno bojala.. Ulazeći u istu prostoriju gdje smo jučer ja i on zajedno sjedili, danas gledam njih dvoje zajedno… Njega, moju vječnu tajnu, čežnju.. I nju .. Zagrljene.. Čitav svijet mi se u tom trenutku srušio, za mene nije bilo veće boli… Sve riječi izgovorene sada su pale, sva djela učinjena bila su bezvrijedna.. On nije vidio šta sam sve činila za njega, mučila sam se da bude moj, sve uzalud.. Noćima nisam spavala, očekivala sam poruku od njega, makar “Laku noć“, bilo šta.. ali uzalud… Ta scena njih dvoje ubila je u meni svaku nadu, svaku želja za borbom, želju za njim, za životom.. Kažu da sam se od tada promijenila skroz, sve mi je postalo svejedno, nije mi bitno ništa..Ali ne znaju oni za moju bol, ne znaju da već dvije godine čekam najljepše crne oči… I dočekat ću ih, hoću !!!
On sada ima djevojku, počeo je novi život, čini mi se da je zaboravio sve.. Ta njegova djevojka nosi moje ime… To mi je kao sol na ranu… Pitam se da li i nju zove onim slatkim nadimkom Nella, kako je mene zvao… Samo on je umio da to tako izgovori, samo on je umio da osjetim leptiriće svaki put kada me zovne.. A sada nju tako zove, sada neka druga osjeća toplinu njegovih ruku… A ja i dalje kao ludak posmatram kišu i divim joj se svaki put iznova.. Svaki put budi u meni sjećanja, koja su svaki put sve ljepša i ljepša, sve ispunjenija, i sve mi se čini da ga svakim danom sve više volim..Kada ga vidim na ulici zaklecaju mi koljena kao u dobra stara vremena, izgubim se sva, ništa drugo ne postoji, samo je on tu, jedan jedini, najljepši.. Moj crni anđeo..Nikad nisam bila njegova, a imao me je kao niko do sada.. I imat će me, uvijek…