Magazin Moja pričaLjubavna priča Moj Beograde, zagrli me

Moj Beograde, zagrli me

by Kaprika

Postala sam punoletna. Čini mi se da su sve te godine tako brzo proletele, da ih nisam ni osetila. Radujem se daljim etapama života, ali da budem iskrena pomalo mi je i krivo jer znam da povratka nema. To što sam proživela, proživela sam!

Dakle, već osamnaest godina živim u Beogradu. Beograd je uistinu predivan grad i veličanstven na neki svoj način. Sve do danas ja se nisam bila sasvim uklopila u njega. Čak za svih ovih osamnaest godina nijednom nisam posetila planinu Avalu, i Hram sv. Save, Dunavski kej i još mnoga poznata beogradska mesta. Prosto nije bilo prilike, nije bilo osoba sa kojima bih obišla sva ta divna mesta. Priznajem da me je donekle bilo sramota što neki stranac izuči i upozna Beograd za samo dva dana a ja za svojih osamnaest godina ni toliko. Međutim, ako bi me neko sada pitao da li mi je krivo što sam sve to do sada propustila, sa lakoćom bih mu odgovorila da nije, jer sam kasnije ta mesta po prvi put videla i doživela u pravo vreme, sa pravom osobom. Samim tim, uspomene na njih ujedno će biti i uspomene na mog dečka i naše zajedničke trenutke. Uostalom, zar nije nebo najlepši deo Zemlje?! Ono drži osećaj za čudo,a tek onda se čuda dešavaju na zemlji.Verujem da se sve dešava sa razlogom pa sa zadovoljstvom mogu da se pohvalim da sam Beograd upoznala u pravo vreme i na najlepše načine. Spomenuću jedan od njih.

Planina Avala – Tog izrazito sunčanog i toplog dana moj dečko i ja smo planirali da se vidimo i zajednoavalski toranj provedemo čitav taj dan. Tada smo bili tek nedelju dana u vezi. Nakon posla, došao je kolima po mene,pružio mi poljubac i rekao-Danas idemo na najvišu tačku u Beogradu! Bila sam oduševljena njegovom idejom ali sam mu rekla da ne mora da troši gorivo i da je potrebno dosta vremena da se stigne do Avale. Naravno, on o tome nije hteo ni da čuje.Pogledala sam njegove mile okice, i zaputili smo se za planinu Avalu. U toku vožnje držao me je svo vreme za ruku. Bacao pogled na mene s vremena na vreme. Upućivao mi najlepše moguće komplimente. Nisam mogla bolje da poželim. Bila sam i zaljubljena, i ispunjena i presrećna. Dostigla sam najvišu tačku. Nije mi bila potrebna planina Avala da bih se tako osećala. Ubrzo smo stigli do podnožja planine i tad se desilo nešto neočekivano. Auto je stao. U pitanju je bio neki manji kvar. Moj dečko je pozivao svoje prijatelje pošto mu je bila potrebna pomoć oko kola. Nakon nekoliko okrenutih brojeva, jedan od njih se uputio ka nama. Do tada, moj dečko i ja nismo marili nizašta. Ništa nije moglo da nam pokvari dan. Pod debelom hladovinom, na jednom povećem kamenu stavili smo peškir i seli na njega. Uživali smo u priči, pogledima, poljupcima. Ubrzo je došao i njegov prijatelj. Problem je bio rešen očas posla i mi smo nastavili svoj put. Rešili smo da se popnemo na veličanstveni Avalski toranj i da sa vidikovca posmatramo naš divan grad Beograd. Uzeli smo karte i za divno čudo dobili smo na poklon i karte za krstarenje Dunavom. Obradovali smo se. Potom smo liftom stigli i na dugoočekivani vidikovac. Sve se videlo, svaki kutak Beograda. Bio je divan pogled. Staklo te prostorije pridržavao je i gelender na koji me je moj dečko  prislonio. Opkoračio me je, pribio se uz mene i osecala sam se kao na sedmom nebu! Osećala sam se tako ženstveno i ispunjeno. Bila sam i jako ushićena, uzbudjena. Nakon tornja šetali smo po prirodi i obilazili neke spomenike. Naisli smo i na klupicu sa stolom. Tu smo se malo zadržali. Tu smo izlivali nase strasti i svaki tren bio je poput najlepšeg sna. Ne mogu da opišem kako je bilo predivno. Ne volim da objašnjavam nešto što rečima ne mogu da iskažem onako kako jeste zapravo. Tako smo proveli taj dan na Avali. Nikada neću moći da ga zaboravim jer je on neponovljiv i vredan svih mojih čekanja. Mnogo sam se lepo provela zahvaljujući svom dečku. Obožavam ga. Zbog njega sam zavolela Beograd još više, zbog njega i sada se osećam kao da pripadam ovom gradu u potpunosti. I tako, svaki put kad prodjem pokraj Avale ja vidim nas.

Sada je on otputovao u inostranstvo. Javlja se često ali mi silno nedostaje. Nadam se da će mi se vratiti uskoro jer čeznem za njim, za njegovim zagrljajem. I dok njega nema sada , često poželim da me makar moj Beograd zagrli!

4 komentara

Slične teme

4 komentara

22.09.2011 07:42
zoran

Dan je svanuo,otvorio sam oci i ugledao ovaj tekst jedan decko je ostao bez teksta,daha,snage mozda u to neko poveruje a mozda i ne reci jedne devojke su ga dotakle duboko a on se izgubio u recima prelivenim emocijama,ova lepotica zasluzuje sve samo ne ovog decka jer decko je u poredjenju sa svakom prirodnom katastrofom unistava sve pred sobom ali nesvesno i ne promisljeno,ali ocigledno je malo losih trenutaka ,treba pamtiti samo lepe trenutke i za njih treba ziveti a ti ocigledno zasluzujes, rec sve, je malo reci,ali ne sudi mu jer ipak postoji zasto se to sve tako odvilo.Ni njemu nije bilo lako,zasto je nestao,i otisao preko mozda je osetio da ga ljubav obuzima i nestao iz ko zna kog razloga ali ipak on i samo on zna zasto.MOZDA I ON CEZNE ZA TVOJIM ZAGRLJAJEM ALI IPAK TO SAMO ON ZNA.

22.09.2011 13:56
Kaprika

Iznenadjena sam komentarom, prelepo si to sve izrekao…Drago mi je da ti se priča dopala,napisana je na osnovu najlepših osećanja i onoga što život najbolje nudi…Vredelo je proživeti te trenutke i upoznati čari planine Avale sa osobom koja budi ono najlepše u meni. Hvala na komentaru.

01.09.2013 12:28
Dragana

Predivna prica :*

03.09.2013 11:22
Kaprika

Hvala puno, Dragana! 🙂
Trenuci navedeni u priči zaista su neprocenjivi, neponovljivi i nezaboravni. Odigrali su se pre dve godine, ali ovekovečeni su u mom srcu. Ovekovečeni su i na papiru, pa svaki put kad iznova i iznova čitam ovu priču, osetim ponovo sve osećaje koji su tada bili probuđeni u meni.
Zahvaljujem još jednom, sve najbolje! :*

Comments are closed.