18. februara 1556. godine, u 89. godini, umro je Mikelanđelo Buonaroti (Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni), italijanski slikar, vajar i arhitekta, jedan od najvećih umetnika renesanse.
Za vreme života bio je smatran najvećim umetnikom svog vremena, a od tada pa do dana današnjeg jednim od najvećih umetnika svih vremena. Veliki broj njegovih dela iz slikarstva, vajarstva i arhitekture su među najpoznatijim u istoriji umetnosti. Freske Sikstinske kapele u Vatikanu danas predstavljaju njegova najpoznatija dela, iako je Mikelanđelo sebe smatrao vajarem. Rad na više umetnosti nije bio neubičajen u njegovo vreme. Skulpture u mermeru je pravio ceo svoj stvaralački vek, a drugim umetnostima se bavio samo u određenim etapama.
Velika popularnost freski Sikstinske kapele je najverovatnije posledica velike popularnosti slikarstva u 20. veku, ali takođe i činjenice da veći broj njegovih skulptura nisu završene.
Mikelanđelo je težio da razotkrije sve tajne koje su čuvale skulpture antičkih vajara, koji su znali da predstave svu lepotu ljudskog tela u pokretu, sa svim mišićima i tetivama. Kao i Leonardo, nije se zadovoljavao da nauči zakone anatomije iz treće ruke, odnosno preko antičke skulpture. Sam je analizirao ljudsku anatomiju, secirao mrtva ljudska tela i crtao žive modele, sve dok svaki detalj ljudske figure nije prestao da bude tajna za njega. Ali za razliku od Leonarda, za koga je čovek bio samo jedno od čuda Prirode, Mikelanđelo se potrudio da u potpunosti savlada problem njegovog predstavljanja, u svim mogućim pozama i pokretima.
Tvorac je čuvenih fresaka u Sikstinskoj kapeli i monumentalnih skulptura „Pjeta“, „David“, „Mojsije“, a sahranjen je uz najveće počasti u crkvi Santa Kroće u Firenci…
3 komentara
Comments are closed.