Bog mi nije dao da imam starijeg brata, ali sam uvijek imala rođaka koji me je pazio i mazio kao da mi je rođeni brat. Iako sam uvijek bila sve starija i starija često bih mu legla u krilo kao da imam dvije godine, voljela sam taj osjećaj i njegov zagrljaj u kojem sam se stvarno osjećala malom. I tek u njegovom zagrljaju znala sam da mi se ništa ne može desiti. Nekoliko godina unazad nije živio blizu mene, ali je uvijek bio tu kad mi je trebao. A onda je došlo vrijeme kada mi je on davao savjete i slušao me do jutra preko telefona, sređivao mi momke, ludovao sa mnom, e on je znao da luduje kao niko. Posljednju godinu učio me je da život nije lak i da postoje padovi iz kojih ću sama morati da ustanem i da se borim, da će biti trenutaka kada on uz mene neće moći biti. Ali tog brata uzeo mi Bog. Nestala je osoba koja me je mogla nasmijati poslije svake moje suze, nema mog brata koji me je čuvao, volio i grlio, bio uz mene kad niko nije. Bilo mu je dovoljno da me pogleda i znao je šta osjećam. Brate ja sam ti zahvalna na svemu što si me naučio, jer sad dolaze padovi iz kojih ću morati ustajati bez tebe. Nisi više tu, ali znam čuvaš me.