Vjerujete li vi u slučajnost? Ja ne. To je tužno,jer ipak,tada si sam kriv za posljedice,a meni to netreba.Isto tako,nevjerujem da svak ima svoj “tip“ cure/dečka. Ali svak ima osobu do koje će mu stati kao do sebe samog,i nešto više potencjalnih. jer velik je svijet. Čovjek uči samo iz svojih grešaka,a ja isto učim već dugo vremena. Imam osjećaj da za mene nepostoji nitko “potencjalan“. Nitko tko me želi nazvati na telefon da me pozove na playStation ili da mi priča kako je proveo dan. Znam da mi nije baš sve čisto u glavi,i da sam ono što svaka cura želi biti…..drugačija. E pa dragi moji,to je loše.Jer ja sam sramežljivi egoist koji ima nisko mišljenje o sebi,a ipak,nebih se ni skim mjenjala jer se previše volim i cijenim.Paradoks,da,da.
Moj izlazak s prijateljima izgleda ovako,ja stojim na šanku i pijem pivo dok oni plešu. Kad mi netko priđe odma se uključuje moj obrambeni mehanizam jer sam frustrirana. Znam da ako priđe netko skim vrijedi razgovarati da ću znati….i to čekam,jer to je jedina stvar koju nemožeš požuriti. Nisam ja previše orjentirana na ljubav,ali kada trojica muškaraca skojim ste proveli nevjerojatno vrijeme zajedno,vas zamjeni sa curom koja nije lijepa,ili spremna na neke stvari kao ja (pritom nemislim na nista vezano uz sex),počnete se pitati,jesam li ja predobra za svih? Žele li muškarci stvarno osobu koja će ih nasmijavati,igrati snjima igrice,izgledati kako oni žele,biti im prijatelj u svakom smislu? I to je greška koju sve cure rade. Ljubav se nemože objasniti,ona samo jest. Što prije to skontate,prije će te se umiriti. Ja sam sada mirna,ali tužna,već 3 godine. Okrenula sam se prijateljima,piću i drugim sranjima. Postala sam osoba koju se zove da zabavlja,nezamjenjiva i čudna. A to sve zato jer sam frustrirana,nerazumijem ljude i želim da su kao ja. Jer sam egoist. Svih gledam svisoka. Pogotovo ljude koji se trude oko drugih. Trudim se i ja nekad,ali ne svaki dan oko drugog. Ta tri puta sam se trudila i opet ću,jer je to bio jedistven osjećam,Samo sad kad se sjetim osmjehnem se. Npr.,bili smo u klubu,plesali,on me je podignuo na šank,došao je i on kad je šank puknuo. Izbacili su nas van,on me nosio do auta i tamo smo se smijali do jutra i pušili. I otprilike je tako bilo ta 4 mjeseca,dok se poslje već nismo čuli. Nakon par mjeseci čula sam da je našao djevojku. Sada se smirio,vidim ih vani zajedno….sjede,pričaju,sve ok…..ali ja još nemam srca javiti mu se. Mrzim se i volim se u isto vrijeme……..ja sam izgubljen slučaj,jer izlaz nalazim u ponašanju kao glupača…..sada samo želim zapaliti jer znam da na mene nitko ne misli,da sam sama i to nemogu promjeniti…
Ovo je samo onaj dio koji se tiče ljubavi,nisam ja razmažena. Tu su još problemi u obitelji i mom studiranju. Kao da sam u depresiji već 3 godine,a čim se ukaže neko svijetlo,do malo vremena poklopi ga ništavilo,dva put tamnije od onog prije. Svi se gušti plaćaju? Naravno…
1 komentar
Comments are closed.