Sjećanja

by Akacija

secanjaDugo, dugo se nismo sreli…prošle su godine. Sjećanja ne blijede, i iznova, iz dana u dan preturam po njima. Tako su živi naši studentski dani u malom primorskom gradu, zaborav za taj period života ne postoji. Pamtim novembar, kišu, studentski dom i tebe koji mi objašnjavaš  raspored stvari u tvojoj kući a za nacrt svega toga ti služe kockasti detalji na prekrivaču. Družili smo se ali nismo ostvarili vezu. Mojom – tvojom krivicom – ne znam…možda strah, nesigurnost, nezrelost, neiskustvo nisu nam dozvolili da priznamo jedno drugom šta želimo, za čim čeznemo i koga sanjamo. Sanjala sam te i još te sanjam, sada zrelija, malo više iskusnija- samo malo, i tješim se da je moralo tako biti tj da se trebalo desiti – desilo bi se…utjeha, da je to bila sudbina valjda mi se ne bi sakrila. Kako vrijeme prolazi, počinjem da vjerujem da me je ipak ta sreća sa tobom zaobišla, da nisam u pravom trenutku umijela da shvatim tvoje riječi, poglede, pozive, mislila sam da smo samo  drugovi i ništa više…i bili smo. Pamtim svaku šetnju, zaboravljene ključeve, pozajmljene skripte koje još uvijek čuvam, novogodišnu čestitku, sve stihove napisane i izgovorene…pjesnike  koje volim zahvaljujući tebi, moto života kojim se i dalje vodim, sve naše  prečice a bile su duže staze …pamtim našu čistoću duša, iskrenost i nezrelost, trg po kojem juriš neku mačku koja te ometa dok jedemo kolače, zalazak sunca i dan kada si me pratio do stanice…Nikad se više nismo sreli. Mislim da smo čekali jedno na drugo da se javi…moj kukavičluk i manjak samopouzdanja nisu mi dozvolili da ti kažem. Žaliću uvijek… Sada je  kasno…putevi su razdvojeni, živimo u različitim zemljama, sve veze su pokidane. Nalazim razloge i opravdanja za sve to što se nije desilo a moglo je, za oboje.Ko zna da li ćemo se ikada više sresti…samo  u snovima…

0 komentar

Slične teme