Anđele moj, kao da život stao je od kad te nisam nazvala,nisam imala snage da bilo šta kažem, pa sam cutala. Evo prije godinu dana je krenula naša priča, a danas se ta ista priča završava. Sve je ovo krenulo iz šale, zafrkancije, a pretvorilo se u najljepšu vezu, vezu iz bajke, koja je izgledala kao da nema kraja, kao da će zauvijek da traje, a sada prestaje. To je nešto što nikada nisam željela da se desi,a desilo se. Ja sam te izgubila! Izgubila u pravom smislu te rijeci. Nismo se ni pozdravili… U ovih godinu dana sam te zavoljela, postao si najljepši dio moga života. Stvarno nisam ni sanjala da ću naći nekoga poput tebe, koji će mi pružiti sve, pravu ljubav, podršku, sigurnost. Toliko puta sam bila blizu dna, a ti si me uhvatio i pokazao pravi put, sreću i bolju stranu svega. Jer bio si u istoj situaciji kao ja, imali smo iste snove, razmisljanje. Svakim si me danom činio sretnijom i dokazivao mi kako se vrijedi zaljubiti u tebe. Uz tebe sam imala sve! Prošli smo kroz mnoge stvari zajedno, Imali smo nešto što rijetko ko ima. Svi naši oni zajednički provedeni trenuci, svi naši poljupci, zagrljaji, smijeh, suze, sve je to bio dio naše veze. Da li se sjećaš svega ovoga? Razmišljam… Okrećem se, vraćam film unazad… Previše je uspomena, l ijepih trenutaka. Gdje god pogledam, što god čujem, vidim, osjetim tebe, vidim nas. Oko mene si samo ti.
Sjedim u sobi i pišem ti ovo,osvrćem se okolo… Uvenula ruža, naše slike, a onda uspomene, a tebe nema! Gdje god šetam, prolazim , sjetim se neke naše uspomene, neke naše gluposti, smijeha… A,onda se zapitam, da li ću sa nekim imati sve ovo što sam imala sa tobom?! Da li ću nekoga voljeti kao tebe? Jer si ti bio neko ko me naucio da volim ponovo, I neko posle koga tesko mogu da volim vise.. mozda , mozda vremenom? Jer tesko je voljeti nekog vise od života I na kraju tog nekog brzo izgubiti!!!