Ostrvo

by olivera

ljubavna-pricaI

 

-Ela doneo sam ruže.

-Niko dobro jutro, hvala ti što nisi zaboravio.

Posmatrao sam tu malenu ženu sa energijom jačom od bure. Kovitlala je vazduh šušteći suknjom koja je podsećala na ringišpil. Privezao sam čamac za dok i dodao joj korpu sa ružama.

-Ela kupio sam sve bele.

-Niko ne brini. Sledeći put ćeš crvene, znaš da su mi te omiljene.

-Znam, ali si me zbunila sa belim posuđem, belom posteljinom i nekako mi se činilo da i ruže treba da budu bele. Uostalom ko još na ostvu sadi ruže, a ti si me naterala da dužinom celog trema posadim crvene ruže puzavice.

-Nisam ja kriva što ovde nikog nije briga za cveće. Navikli ste na pesak, more i galebove, kao da je to jedino lepo na svetu. Znaš, cveće će baš lepo izgledati u sobama. Uostalom nemam vremena da se prepirem sa tobom.

 

Nije ni on imao ali ga je zabavljalo da je zadirkuje. Ovde nisu naučili na strance a ona je svojim dolaskom uznemirila čitavo ostrvo. Nestrpljiva za duge razgovore, plahe naravi, glasna da se činilo da stalno pravi buku, nikog nije ostavila ravnodušnim. Odjednom je to zaboravljeno parče zemlje u Egejskom moru oživelo. Uvek se pitao zašto je njihovo ostrvo ostalo izolovano. Na celom ostrvu postojalo je malo selo sa crkvom, prodavnicom, kafanom i svetionikom. Delovalo je uspavano, ono malo meštana uglavnom je lovilo ribu, plelo mreže i užasavalo se od pomisli da bi i njihovo ostrvo moglo da živi od turizma. Ljubomorno su čuvali svoju tišinu, vremenom su svi odlazili sa njega i u dubokoj starosti se vraćali da tu provedu svoje poslednje dana. Par starosedelaca je prodalo svoje kuće i to je jedan od razloga zašto je i ona tu. Nikad mu neće biti jasno zašto od toliko primamljivih mesta je odabrala baš ovo. Zabavljalo ju je da sređuje kuće koje je kupila i sprema ih za izdavanje.

 

II

 

Leti bi ostvo oživelo.Malobrojni turisti koji su dolazili kao da su znali neku tajnu lozinku kojom su čuvali ostrvo od najezde drugih. Nije bilo luksuza, ali ljudi koji su dolazili bili su bogati. Ovde im ništa nije smetalo, naviknuti na luksuz ovo su doživljavali kao avanturu. Kupila je četiri kuće i počela da radi posao iz svojih snova. Bože blagi, ko zna šta ta mala žena sanja kada je došla u ovu zabit.

-Niko proveri da li su sobe spremne, hoću da ovo cveće rasporedim pre nego što prvi gosti stignu.

Sanjala sam da u svim sobama stoji cveće na prozorima. Kad dođe jesen i kad se vratim na kopno moraćeš da vodiš računa o ružama, to će te podsećati na mene.

-Draga moja, toliko posla si mi natovarila na ova moja stara pleća da te nikad neću zaboraviti. Sa svojih sedamdeset godina nisam više mladić a ti si neumoljiva prema ovom starom morskom vuku.

-Niko ti nikad nećeš ostariti.

Gledala sam kako se zadovoljno smeši i bilo mi je drago što sam ga našla. Bio je visok, sed sa tamno plavim očima, toliko tamnim da su me podsećale na sve one dubine u kojima sam volela da ronim. Nekad je bio zgodan, lepota se ne može sakriti čak ni kad mreža godina prekrije telo. Ono što je plenilo bila je dobroćudna tvrdoglavost. Bio je grub kao svi ostrvljani ali srce mu je bilo toplo. Nije od mene to mogao sakriti. Uvek sam ljude u životu ocenjivala nekom urođenom intuicijom. Znala sam da ovde nisam pogrešila. Retko sam grešila, u mojim venama teče krv proroka i vidara. Osećala sam njegovu energiju.

-Ela šta ćemo sa velikom kućom?

-Imam neke ideje, sačekaću malo. Važno da smo kuće za izdavanje završili. Ko će nam biti domaćica? Obećao si mi izvrsnu kuvaricu.

-Našao sam, mislim da će ti se svideti.

– Ne sumnjam u tvoj izbor. Ko bi poverovao da ja umem da kuvam, u stvari ribu nikad nisam spremala. Želim da hrana bude autentična ostrvska tako da i kuvarica mora da bude sa ostrva. Ja ću se pozabaviti vinom. Služićemo doručak i večeru po potrebi, zato ću prizemlje pretvoriti u veliki dnevni boravak sa trpezarijom i kuhinjom. Napravila sam neke crteže posle ću ti pokazati. Čula sam da ovde na letovanje dolazi neki preduzimač iz mojih krajeva. Jel ga poznaješ?

-Video sam ga par puta, mislim da će i ove godine doći. Obično zakupi neku kuću na mesec dana. Raspitaću se kad dolazi.

-Idem, da proverim kako stvari stoje. Niko ko nam prvi dolazi? Mislim da je Helena rekla da su to neki njeni stari gosti. Kada smo potpisivale ugovor rekla mi je da je pola sezone već izdato starim gostima.

-To je porodica sa dvoje dece, zato su uzeli celu kuću. Mislim da će im trebati i vez u marini pošto i gliser dovoze.

-Ti se pobrini za taj deo, a ja odoh da proverim kuću.

Gledala sam sveže okrečenu kuću sa velikim tremom. Nisam je puno promenila. Okrečili smo sobe u nijanse azurno plave boje, nameštaj smo ofarbali u belo. Stavila sam ruže u keramičke bokale i bila sam zadovoljna. Mislim da će im se dopasti. Proverila sam kuhinju, boca vina se hladila u frižideru, šećer, kafa, mleko sve je bilo na svom mestu. Ostalo je samo da čekamo sutrašnji dan i njihov dolazak.

 

III

 

Probudila sam se rano, valjda zbog uzbuđenja što prvi gosti stižu. Obukla sam farmerice, široku belu bluzu, sandale sa visokim potpeticama, još jedna navika koje se neću odreći ni na ovom ostrvu. Kosu sam vezala u konjski rep, diskretno se našminkala i stavila parfem još jedna navika sa kopna. Bacila sam pogled u ogledalo kraj vrata i bila sam zadovoljna. U ranim četrdesetim izgledala sam bolje nego većina mojih drugarica. Ustvari uživala sam u svojim godinama. Neke žene se plaše starosti, ali ne i ja.

Izašla sam na trem i pila prvu jutarnju kafu. Uvek sam volela jutro na moru, taj čarobni trenutak kada se budi novi dan. Niko je prilazio polako, nosio je korpu punu hrane i smejao se mom razrogačenom pogledu.

-Niko, za koga je tolika hrana?

-Za nas. Danas nam dolazi Marija, prvi put ćemo ručati kao svet od kad si došla. Juče mi je dala spisak šta sve da kupim.

-Šta misliš kada će stići?

-Misliš na goste? Mislim da pre deset neće. Svojim čamcem će se prevesti do ostrva.

Seli smo da popijemo kafu i uživamo u danu koji se budi. Gledali smo more kao dva saveznika, svako udubljen u svoje misli.

Zapazila sam gliser kako se približava obali, pogledala sam Nika i on je bez ijedne reči krenuo prema molu. Čovek je sigurno upravljao čamcem, videlo se da poznaje obalu i da je ovde već bio. Ko zna, možda nisu ni znali da je Helena prodala sve kuće meni. Kao da je to bitno. Promenio se samo vlasnik, trudila sam se da sve ostalo ostane isto. Kuće smo okrečili, nameštaj obnovili i dodali cveće. Uvek sam volela miris novog.

Približavali su se, hod mi je bio poznat, neki grč mi je stegao stomak. Bili su suviše daleko da bi jasno videla, ali neka slutnja uvukla se u mene.

Da li je moguće. Ne, nije. Niko nije znao da sam kupila ove kuće, sve smo odradili preko interneta, čak sam sa Helenom dogovorila da prihvatim sve rezervacije njenih starih gostiju. Približavali su se i osetila sam vrtoglavicu. Trebale su mi godine da svarim osećaj ostavljenosti i sad u nedođiji da se ponovo sretnemo. Stavila sam naočare da ne vide užas u mojim očima. Prišao mi je i pružio ruku i ja sam promrmljala reči dobrodošlice.

-Ne mogu da verujem da se ovde srećemo.

-Mi ovde godinama letujemo, nisam znao da si kupila ove kuće.

Kako bi i znao kad je svaki kontakt prekinut pre tri godine. Prvo je on prestao da zove, a onda ja nisam htela da se javim. Nisam bila spremna da slušam. Tada sam odlučila da me ne voli dovoljno, možda me nikad nije ni voleo. Godinu dana smo bili zajedno, odnosno nikad nisam razumela šta je to bilo. Ponos mi nije dozvolio da ostanem u toj priči. Uvek sam želela muškarca koji će me ludo voleti. Možda sam uvek bila zaljubljena u ljubav.

-Lepo si sredila ove kuće, ništa nisi radila na velikoj kući.

-Nisam, čekam nekog našeg preduzimača da mi pomogne, iz naših krajeva je, ovde letuje sa porodicom godinama, Helena mi ga je preporučila.

-Verovatno je mislila na mene.

-Zar se ti baviš renoviranjem?

-Obećao sam Heleni da ću joj pomoći ako odluči da proda kuće, izgleda je ona to već obavila.

– Pre tri meseca sam potpisala kupoprodajni ugovor. Pusti sad posao, ima vremena, hajde da vas smestimo. Niko odvedi naše goste. Mislim da ćete biti zadovoljni. Malo sam preuredila kućice, ništa posebno, malo boje i cveća. Niko, Marija i ja vam stojimo na raspolaganju.

Niko je osetio da nešto ne valja i užurbano ih je odveo a ja sam ostala na verandi sa lažnim smeškom na usnama. Ne znam koliko je vremena prošlo, neka obamrlost mi je gospodarila telom. Prenuo me je Nikov glas.

-Šta to bi? Kao da si duha videla, mislio sam da ćeš se srušiti.

-Ništa Niko, neke ljude iz prošlosti ne možeš da ostaviš u prošlosti, samo iskrsnu i eto problema opet. Nekad mi se čini da neko od gore smišlja najluđe šale sa nama smrtnicima. Da li si ih smestio?

-Jesam, sve je ok. Rekao je da ti poručim da bi voleli da popiju sa tobom čašu vina uveče, šta god to značilo.

-Niko to ništa ne znači, a mi kao ljubazni domaćini popićemo to vino.

Molim te reci Mariji da spremi neko hladno posluženje za večeras.

Gledao sam je bledu i iscrpljenu, kao da je sva snaga nestala iz nje. Prkosno je podigla bradu, stisnula usne i gledala u more kao da pokušava da pronikne suštinu. Ovaj susret ju je bez sumnje pogodio. Ko je bio taj muškarac? Ko je ta budala koja je pustila ovakvu ženu da ode od njega? Čak nije ni lep, dobro ima te zelene oči ali ona može da ima koga hoće. Valjda će i ova oluja proći. Niko neće dirati njegovu Elu. Instiktivno je osetio da joj treba zaštita.

 

IV

 

Smestili smo se u kuću, momci su otišli na plažu, a žena je raspremala stvari, smirena, hladna kao sve ove godine. Imali smo lep život, bez prevelikih emocija, jedan korektan ispravan odnos. Bili smo tipična porodica kao iz reklame za neku banku. Nikad mi nije bilo jasno šta sam to uradio. Seo sam na terasu i primetio ruže. Iskrsla mi je slika jedne male ruže na njenim gaćicama. Kako sam bio glup u svojoj uobraženosti. Zatvorio sam oči, njen lik je bio svuda oko mene. Vidim je sa tom kikom koju sam tako često mazio. Nije se promenila, godine su je učinile još lepšom. Volela je vodu i znala da sedi i gleda Dunav. Vodio sam je na obalu a ona mi je pričala o svom idealnom poslu. Znala je šta hoće, a ja sam bio izgubljen u krizi srednjih godina. Imala je običaj da ćuti kada je istina bila bolna, imala je izreku o opravdanim lažima. Mrzela je da povređuje ljude. Zašto sam je povredio? Volela me je.

Prenuo me je ženin glas, -Šta planiraš za danas?

-Ništa posebno, možemo da idemo na plažu ako želiš.

-Super, samo da uzmem kupaći.

Gledao sam je kako odlazi i želeo sam da budem sam, da preživim sve one trenutke iz prošlosti. Sanjao sam je, uvek se smešila u snu i bila ludo perverzna. Izazivala me je ostavljajući uvek nešto da ja skinem. Otkrivala se polako a ja sam bio lud od požude. Takva žena ne oprašta i nisam znao šta ću dalje.

 

V

 

Sedela sam na verandi, gledala crteže na stolu i lutala prošlošću. Pokušavala sam da se koncentrišem, ali sve je bilo uzalud. Rešila sam da obiđem Nika koji se spremao da krene na ribarenje. Možda će me more malo opustiti?

-Niko mogu sa tobom?

-Naravno, ko će da mi plaši ribe ako ne ti.

-Stvarno ti neću smetati.

-Hoćeš, ali ti si gazda šta mogu?

-Niko moramo se vratiti do predveče.

-Vratićemo se.

Video sam je na pramcu starog ribarskog broda, delovala je kao petnaestogodišnja devojčica. Spremali su se u ribarenje i ja sam želeo da sam sa njom. Nije ni jednom pogledala u mom pravcu. Želeo sam da se okrene i da joj mahnem. Bože o čemu ja razmišljam. Zar mi nije jednom rekla da mrzi pecanje, da je to suviše sporo i dosadno.

Možda se promenila, možda više nije ista?

Brodica je odlazila a ja sam bio slomljen. Pokušao sam da čitam, plivam i uživam u danu. Deca su otišla u selo i mi smo bili sami na plaži. Pravio sam udubljenje u pesku za nju, crtao rukom obrise njenog tela i posmatrao svoju ženu kako čita. Šta sam ja sve ove godine radio, trudio se da budem korektan a da li sam srećan? Kao da se o sreći razmišlja, živiš život i puštaš da vreme prolazi. Gledajući Elu na pramcu starog ribarskog broda znao sam da je ona pobedila a ja sam ostao zarobljen. Otišla je na kraj sveta za svojim snom, a ja sam se svog odrekao. Započinjao bi hiljade stvari, lutao iz projekta u projekat ne shvatajući da prazninu koju nosim u sebi ni jedan posao neće ispuniti.

 

-Niko hoću da se vratimo, dosta smo ulovili, biće za ručak, smorila sam se a i mrak se spušta.

-Znao sam da je ribarenje sa tobom promašaj, dobro dižemo sidro, hoćeš da voziš našu barku?

-Znaš da hoću, ali ti je uparkiravaš, neću da se sramotim na doku.

-Dogovoreno.

Sunce je klizilo duboko u more, za koji minut smo na obali i taman ću stići da se spremim za to piće. Užasavala su me ta druženja, ni sa komšijama nikad nisam pila kafu. Klijente sam trpela i na kopnu pa što ne bi i na ostrvu. To je posao i ništa više.

-Niko, molim te dođi večeras, neću ovo moći sama da izdržim.

-Draga moja neću te izneveriti, kud ti tu i ja. Ha, ha, ha. Idem samo do kuće da se presvučem.

Uletele sam u kuću, Marija je završila posluženje i trkom sam se popela uz stepenice, u hodu sam se skidala, bacajući odeću po kupatilu. Brzo sam se istuširala, ovo more nije slano kao naše. Zamoliću Mariju da mi uplete kosu, onako kako meštanke rade. Odabrala sam dugačku suknju, belu bluzu u španskom stilu i papuče. Marija me je procenjivački pogledala.

-Ela izgledaš kao ostrvljanka samo da nisi tako svetla.

-Marija bilo je krajnje vreme da vam jedna plavuša dođe na ostrvo.

-Ela sedi mirno, ne vrpolji se, ispašće ti krivo pletenica.

-Marija požuri molim te, moram da se našminkam.

Uzela je belu ružu i zakačila na kraj pletenice. Zadovoljno me pogledala.

-Sad si gotova.

Gledala sam svoj odraz u ogledalu, bila sam neka druga ja. Uvek ozbiljna, ispeglana, ovde sam ličila na ostrvsku seljančicu i dopala mi se promena.

-Ela stigao sam!

-Evo me, silazim.

-Što si lepa. Teatralno sam je uhvatio za ruku i pomogao da siđe sa poslednjeg stepenika.

-Niko tako si zgodan, da si deset godina mlađi ili da sam ja deset godina starija odmah bi se udala za tebe.

-Samo se ti šali.

Gledala sam Nika u jednom drugom izdanju. Imao je bele pantalone i teget majicu sa kragnom. Kosa mu je bila zalizana i delovao je kao pravi kapetan.

Gosti su stigli tačno na vreme. Nikad nije kasnio. Imao je farmerke i majicu kao i onog dana kada sam ga poslednji put videla. Sedeli smo u kolima, kiša je lila i ja sam savladavši svoj strah od grmljavine istrčala iz kuće, sela u auto i odvezla se da se vidim sa njime. Kako je bilo dobro. Bojala sam se da nas neko ne vidi i nisam želela tu da vodimo ljubav. Bio je umoran i želeo je samo da me mazi. Ovaj put je bio drugačiji, opraštao se, želeo je da zapamti krivinu moga struka, bokove koje je obožavao da stiska. Bila sam gotova. Bilo je to zadovoljstvo koje samo lubavnici mogu da osete. Strpala sam majicu u tašnu, prešla u svoja kola i otišla kući. Bila sam srećna te noći ne sluteći da je to poslednja noć.

Jedva sam se vratila u stvarnost, godine su me izvežbale i ja sam bezizražajno pogledala njegovu ženu, koja je bila obučena kao i on. Mislim da je godinama nosila istu frizuru, naočare, čak su mi i ličili jedno na drugo, bez trunke šminke. Prava žena a ne kao ja. Govorio mi je da previše mirišem, da sam previše našminkana, a ja sam uživala u tome. Nikad se neću odreći tog zadovoljstva da budem žena.

-Izvolite, uđite. Niko i ja smo mislili da bi voleli da sedimo na terasi, tako da smo tu postavili večeru. Ako vam bude hladno ućićemo unutra.

Niko nam je svima pridržao stolice i slika je bila potpuna. Slučajni prolaznik bi video četvoro ljudi kako veselo razgovaraju, pijuckaju vino i uživaju u hrani.

Gledao sam je i razmišljao u kakvoj vezi je sa ovim starijim gospodinom. Nesumnjivo da između njih nešto ima. Tako ga blago gleda, da li je mene ikad tako gledala? Suviše je star za nju. Ko zna zašto je sa njime?

-Drago mi je što ste prvi naši gosti, ako vi budete zadovoljni sigurno će i svi ostali.

Ovo je na moj račun. Nije zaboravila koliko sam kritičan ili me namerno podbada?

-Recite mi kako vam se sviđa kuća.

-Nije mnogo promenjena ali ima ono što je Heleni nedostajalo, boje i cveće. Baš sam suprugu rekla da se vidi toplina sa kojom je uređena. Posebno mi se dopala posteljina.Gde si je nabavila?

-Šila nam je jedna žena sa ostrva po ugledu na njihovu posteljinu. Niko je nabavio metre i metre čipke. Hteli smo da zarobimo jedno davno vreme, da stvorimo ambijent starih ostrvskih kuća.

-Uspela si u tome, rekao sam ženi da bih i ja nešto tako napravio da sam ušao u ovaj biznis.

-Baš mi je drago što vam se sviđa.

Veče je odmicalo, vino nas je opustilo i ja sam odahnula. Mrzim zategnute atmosfere, usiljene razgovore. Sve je bilo dobro. Na kraju smo ih ispratili i Niko i ja smo konačno ostali sami.

-Ela on te je gledao.

-Kako to misliš Niko, naravno da me je gledao kad je sedeo preko puta mene.

-Ne mislim tako. Gledao te je kao što muškarac gleda ženu.

-Suviše sam umorna za takve razgovore, idemo na spavanje.

-Vidimo se ujutru.

Zaključala sam vrata za Nikom, smejući se toj svojoj navici iz grada. Ko bi ovde mogao da provali, čak i da ukrade nešto kako bi otišao sa ostrva u sred noći. Smejući se, nasula sam još jednu čašu vina i izašla na zadnja vrata i krenula prema moru. Sela sam na plažu i stavila noge u vodu. Nebo je bilo tamno kao i one noći kada smo poslednji put bili zajedno, samo tada je padala kiša a sad je bilo milion zvezda oko mene. Nisam čula korake, još sam osećala ukus te noći. Odjednom se pesak uskovitlao i ja sam se trgla.

-Otkud ti ovde?

-Nisam mogao da spavam, pa sam izašao da prošetam. Video sam te kako sediš na obali.

-Često to radim, ovo je sada moja plaža.

-Baš je čudno što smo se ovde sreli.

-Ne znam, mislim da nema nikakve veze, vi ste došli na odmor a ja sam slučajno kupila ove kuće, tako da ne vidim nikakav skriveni smisao. Nemoj ga ni ti tražiti.

-Ela jesi ljuta na mene?

-Zašto bih bila ljuta? Što si otišao bez objašnjenja, što si me ostavio preko telefona, što si me isključio iz svog života? Nisam ljuta. To je osećanje koje sebi ne dopuštam. Hvala ti na svim onim trenucima koje smo proveli zajedno.

-Šta da ti kažem Ela?

-Ništa, nema tu šta da se kaže. Nisi me voleo a ja sam se zaljubila u tebe. Zamisli kako glupo izgleda izvinjavati se nekom što ga ne voliš. Jednostavno pogrešna žena i pogrešan muškarac na pogrešnom mestu. Sve je bilo pogrešno. Nemam šta da ti oprostim niti šta ti meni da kažeš.

-Sećam se kako smo se ljubili to poslednje veče.

-Ja se ne sećam, davno je bilo. Idem na spavanje, laku noć.

-Laku noć Ela.

Osećala sam njegov pogled na leđima ali nisam želela da se okrenem. Mrzela sam ga što me nije voleo kao ja njega. Vodili smo ljubav na hiljadu i jedan način i ja sam verovala da sam nešto posebno u njegovom životu. Da se boji da prizna da me voli. Toliko mi je trebalo da me voli. Sad se pojavljuje i očekuje da mu padnem u zagrljaj. Kako da ne? Jutro sam dočekala budna, iscrpljena, sa podočnjacima. Čula sam Mariju kako petlja po kuhinji i osetila miris kafe. Sišla sam i ćutke uzela pruženu šolju.

-Marija danas ću biti na kopnu, hoću da proverim cene i da nađem nekog preduzimača koji bi završio ovu kuću.

-Što ne porazgovaraš sa našim gostom, Helena mi je rekla da je odličan.

-Njegove usluge mi ne trebaju, a i čovek je na godišnjem. Najmanje mu treba da organizuje moje renoviranje.

-Ela, kako hoćeš. Pitaj Nika da ide sa tobom.

-Moraće, inače kako ću sa ostrva. Kad stiže?

-Stigao je, zaliva tvoje ruže, kaže da ćeš mu glave doći sa tim cvećem.

-Idem da ga odobrovoljim sa kafom.

Izašla sam i ugledala ga kako vezuje ruže za ogradu na tremu. Bio je okrenut leđima.

-Niko molim te da me voziš danas na kopno, moram da nađem nekog preduzimača ako nećeš celo leto da provedemo u nezavršenoj kući. Neću našeg gosta da uznemiravam, a i nemam želju da ga svaki dan gledam.

-Nema problema odvešću te do kopna a što se tiče mene baš mi je žao što ćeš morati da me gledaš narednih mesec dana. Ne pada mi napamet da prekidam odmor zbog tebe.

Glas mi je nestao u grlu a u susret mi je išao nasmejani Nik tražeći svoju kafu.

-Šta radiš sa mojim ružama?

-Pomažem Niku, zar očekuješ da morski vuk zna kako se neguju ruže puzavice?

Ne brini naučiću ga kako bi ti mogla da sprovodiš svoje hirove.

-Baš ti hvala na takvoj ljubaznosti ali ti nam zaista nisi potreban.

-Ha,ha,ha, ne sećam se da si bila mrzovoljna ujutru, možda to ide sa godinama.

-Sa godinama ide i pamet koju tad očigledno nisam imala.

Uživaj kao pravi gost i pusti nas da radimo, mi nismo na godišnjem.

Niko idemo na kopno, za pola sata krećemo.

 

VI

 

Okrenula sam se i otišla prema kući, spremila sam se kao da me neko goni, morala sam da odem sa ovog ostra, od njega, od uspomena. Rad mi je uvek pomagao tako da sam rešila da se zatrpam poslom. Niko je upravljao barkom a ja sam uživala smišljajući novi izgled kuće. Uvek sam volela renoviranja. Izvukla sam notes i počela da zapisujem šta sve treba da uradim, još jedna navika sa kopna. Toliko sam puno radila da je bilo nemoguće sve popamtiti. Kada sam se odlučila na ovaj poduhvat ideja mi je bila da imam svoje parče zemlje na moru gde mogu na miru da pišem. Srećom novac mi nije bio problem i mogla sam prvi put u životu da se opustim i ispunim svoje male želje. Videla sam kuću kako se menja. Celo prizemlje ću pretvoriti u jedan otvoren prostor, biće to dnevna soba sa trpezarijom i salonom. Ugradiću kamin i oko njega postaviti dve garniture za sedenje. Trpezarija će biti u donjem delu sobe i otvoriću zid prema plaži tako da će se trpezarija nastaviti u staklenu baštu, zidovi će biti od stakla tako da će u tom delu biti i đakuzi sa ležaljkama. Trem ispred kuće ću uraditi od brodskog drveta i postaviti terakot saksije sa tropskim biljkama, uz ogradu ću postaviti garniture za sedenje. Iz tog pravce se pruža divan pogled na planinu i malu crkvu na vrhu ostrva. Samo prizemlje sa staklenom baštom imaće oko 200m2. Sprat neću dirati, ostaviću četiri spavaće sobe i apartman za mene. Svaka soba ima terasu tako da prepravke nisu potrebne, osvežiću nameštaj, ubaciti cveće. Ceo hodnik ću obložiti policama od poda do plafona i napraviti biblioteku. Stepenište ću ofarbati u tamno braon boju kao što su i grede u vrhu kuće. Ostaviću da se iz prizemlja vidi tavanica. Zapisivala sam u rokovnik sve čega sam se setila, funkcionisala sam sa pola snage i po Nikovom ćutanju znala sam da oseća buru u meni.

Oko podne smo stigli na kopno i krenuli u akciju. Poduhvat je ipak bio ogroman i ostali smo na kopnu puna četiri dana.

-Ela mislim da ovo satiranje od posla nema smisla. Što mi lepo ne ispričaš sve od početka. Mnoge stvari kada se kažu nisu više tako strašne. Fali mi ostrvo, ovde je takva gužva da ću izludeti a ti kao da ne primećuješ ova 33 stepena. Vodim te večeras kući htela ti to ili ne. Moraš da se odmoriš.

-Važi Niko, krećemo večeras. Uglavnom smo sve završili. Sledeći gosti dolaze tek za mesec dana i stićićemo sve. Ustvari velika kuće nam i nije možda potrebna ove sezone.

 

VII

 

Dan je izmicao i prvi suton je zagospodario rivom kada smo krenuli. Za kojih pola sata pašće mrak i ostaćemo sami na pučini. Prijao mi je ovaj smiraj. Sedela sam na pramcu i pustila da mi vetar mrsi kosu. Miris mora mi je ispunio čula i ja sam plovila duboko u sebe. Vidim nas kako sedimo na čardi na Dunavu i gledamo Dunav. Tada sam verovala da to radi da me usreći. Toliko sam želela da me voli. Pričala sam mu o mom poslu iz snova i on se smejao mojoj čuvenoj rečenici „Ja bi to tako dobro radila“. Nikad u životu nisam znala šta ću raditi ali uvek sam se trudila da dam sve od sebe. Rezultati nisu izostajali i to mi je bila satisfakcija za tako naporan rad. Nisam imala radno vreme, živela sam u firmi, gušila pisca u sebi i samo po nekad dozvoljavala sebi da lutam tim čarobnim svetom književnosti. Sa četrdeset godina sam shvatila da od svog talenta ne možeš pobeći. Odričeš ga se ali on se pojavi kao blesak i ti shvatiš da živiš u laži. Najveće bogatstvo je raditi ono što voliš. Te godine si me ostavio i ja sam spas opet našla u pisanju. Nisam ljuta, čak ni razočarana. Ubedila sam sebe da je tako najbolje za sve. Nekad tišina zna da uplaši ali noćas mi je prijala. Stigli smo posle ponoći, noć je bila vedra i svetla. Niko je bio iskusan moreplovac i osećala sam se sigurno. Ispratio me je do kuće i nastavio prema selu. Kuća je bila tiha, usnula, ušla sam ne paleći svetlo i krenula uz stepenice. Pustila sam vodu u kadu i skinula odeću. Odjednom sam čula neko kretanje i skamenjeno stala. Neko je bio u kući, navukla sam bade mantil i scene horor filmova su mi proletele kroz glavu. Ko bi plačkao polu praznu kuću? Pokušala sam da se išunjam kada su me dve snažne ruke stegle, tlo mi je nestalo ispod nogu. Telo mi je poznavalo taj dodir. Strah je prerastao u bes i pokušala sam da se oslobodim.

-Smiri se malena, nisam hteo da te uplašim. Marija me je zamolila da obiđem kuću pošto večeras nije mogla da ostane. Video sam neko kretanje i došao da proverim ko je.

-Da li si ti normalan? Skoro sam umrla od straha. Pusti me.

Lagano me je okrenuo, spustio dlanove na moja ramena i privukao. Spustio je usne na moje i ja sam želela samo da me ljubi. Niko me nikad nije tako poljubio. Želela sam ga. Otrgla sam se i pogledala ga ravno u oči.

-Nikad više da me nisi pipnuo! Ne želim te. Rekla sam ti i tad i ponoviću ti sad, ja verujem u ljubav! Samo u ljubav! Nisi me voleo tad kao što me nećeš voleti ni sad.

Zato me ostavi na miru i živi svoj život.

-Ela izvini, ovo je bilo jače od mene. Kad budeš želela pričaćemo o tom vremenu.

-Ne želim da pričam. Ne želim da se sećam. Ti si mene proganjao i kada si me dobio ostavio si me bez objašnjenja. Udaljio si me iz života kao da sam slučajni prolaznik a ne žena sa kojom si bio u vezi. Sa mnom nisi bio u stanju da razgovaraš, zar to nije dovoljan dokaz da ti ništa nisam značila. Ništa od tebe nisam tražila i verovala sam da si korektan čovek. Idi molim te.

-Gde god da odem, vidim tebe. Uvek sam mislio da nisam dovoljno dobar za tebe. Mislio sam da ti ispunjavam samo trenutni hir. Da ne želiš ništa od mene sem seksa. Bojao sam se da se vežem za tebe. Možda tad nisam znao koliko mi značiš. Kad si nestala shvatio sam koja sam budala. U pravu si, idem. Zaključaj vrata, ostaviću ti ključ u vratima.

 

VIII

 

Gledala sam kako odlazi, glas mi je ostao zarobljen i više nisam imala snage da se borim sa sobom. Želela sam da viknem, ostani, vodi ljubav sa mnom. Ponos je bio jači. Ostala je tupa tišina. Ne znam kako sam se dovukla do kreveta ni kad sam zaspala. Probudio me je miris cimeta. Naterala sam sebe da ustanem i obučem se. Marija je ispekla pitu sa jabukama, na radiju je svirala muzika, sunce je šaralo pod i verovatno je bilo podne.

-Marija ovo super miriše.

-Jedna ptičica mi je rekla da obožavaš pitu sa jabukama i da ti napravim.

-Da ta ptičica nije naš gost?

-Obećala sam da ti neću reći, upozorio me je da možda nećeš hteti da jedeš ako čuješ da je on.

-Marija draga, ništa me neće sprečiti da jedem a gospodin uobraženko bolje neka me se kloni.

 

IX

 

Rešio sam da ću je ponovo osvojiti pa makar sedeo na ovom ostrvu do kraja života.

Nesumnjivo sam je povredio ali ona je jaka žena. Jedva sam se suzdržao da je noćas ne napadnem. Plivao sam sat vremena da se rashladim. Osećao sam je svuda po sebi. Voleo sam da istražujem njeno malo telo. Bila je slobodna, puštala me je da je ljubim i dodirujem svuda. Kada bi joj se nešto posebno svidelo tražila je još. Kod nje nije bilo glume, davala se bez ograničenja kao i ja njoj. Znala je da me uzbudi samo svojim dolaskom. Smejala se brzini sa kojom se skidam i puštala me da je uzimam na najluđim mestima. Nikad se nije žalila. Dva puta sam spavao u njenom zagrljaju, glavu sam spustio u pregib njenog vrata, i možda prvi put spavao srećan u naručju žene koja me voli. Posle mi je rekla da je san za nju svetinja. Uvredila se kada sam joj ispričao san da sam bio minut do seksa sa komšinicom iz detinjstva. Nije htela da priča i ljubomora je sevala iz njenih plavih očiju. Za razliku od moje žene koju takve stvari nisu pogađale Ela je poludela. U njenom svetu, njen muškarac može da sanja samo nju. Nisam hteo da priznam da mi znači. Gurao sam je od sebe možda instiktivno osećajući da je opasna za mene. U dalekoj mladosti sam izgoreo zbog ljubavi i ona je osećala da je to razlog moje suzdržanosti. Jednom mi je čak otvoreno rekla da nikad više neću moći da volim, da sam ostao zarobljen u toj ljubavi. Bila je to istina koju je ona izrekla naglas bez bilo kakvog optuživanja, jednostavno znala je to. Zadirkivala me je da mi još nije kasno da dobijem još jednu devojčicu. Užasnula me je pomisao na tako nešto. Nekad mi se činilo da ne mogu da doprem do nje. Bila je blazirana, kulturna kao da je glumila nekog drugog. Kad bi vodili ljubav bila je divlja, jednom me je pitala „da li si ikad vodio ljubav skoro ne pomerajući se“, „baš vodio ljubav ne mislim na seks“. Pravila je ogromnu razliku i sad shvatam da je želela nekog ko bi vodio ljubav sa njom. Takmičio sam se sa njom a da nisam ni bio svestan da je gubim. Mislio sam da sam ja ostavio nju. Sad vidim da je ona to uradila onaj dan kada sam joj rekao da nisam u stanju da razgovaram. Izneverio sam je.

 

Žudela sam za njime. Opet sam ga želela. Bio je ljubavnik koji je ženu znao da dovede do vrhunca. Volela sam tu njegovu nesebičnost. Mislim da je uživao u meni, bila sam ludo slobodna sa njime. Možda što sam znala da sa njime ništa drugo ne mogu da imam.

 

X

 

-Marija jesi videla moje crteže, ostavila sam ih u dnevnoj sobi, ne mogu da ih nađem.

-Zaboravila sam da ti kažem da ih je naš gost uzeo i zamolio da mu otvorim radnu sobu, mislim da mu je trebao internet.

-Šta umišlja taj čovek!

-Idem da se obračunam sa njime.

-Gde ćeš, on je od ranog jutra tu, u radnoj sobi.

Besno sam izašla iz kuhinje i odmarširala u sobu na kraju hodnika. Bila je to naša radna soba. Želela sam da je preuredim kako bi moji gosti radoholičari kao i ja mogli da nesmetano rade u trenucima kada im odmor dosadi. Poznavala sam taj osećaj, godinama sam odlazila na godišnji sa firmom u glavi, laptopom, tri telefona i hvatala bežični internet. To je bilo jače od mene. Svuda sa sobom sam nosila posao. Nisam želela da u kućicama intaliram internet ali sam kao ustupak napravila ovu radnu sobu. Užasavala me je pomisao da ljudi dođu na godišnji i sede za svojim računarima. Otvorila sam vrata i videla ga kako zamišljeno proučava neku ponudu. Namerno sam lupila vratima, kao da nije još sa početka hodnika čuo moje korake. Takva lupnjava se čuje do kraja ostrva.

-Pregledao sam ovu ponudu, nije loša, mada mi nije jasno što si tražila ložište za kamin.

Da ne nameravaš da ložiš vatru?

-Naravno da nameravam, ceo život želim da imam kamin.

-Dobro. Pozvao sam neke prijatelje da mi daju cenu. Čini mi se da su ovi preskupi.

Predložio bi ti rustični stil mada ne znam kako bi se uklopio sa onom staklenom baštom. Možda da podelimo prostor u dve celine. Bože blagi nikad još nisam kombinovao kamin sa tropskim ambijentom. To baš liči na tebe, da želiš ne spojive stvari.

-Kad si već tu, pokazaću ti kako sam zamislila.

Prišla sam i stala sa njegove leve strane, udobno je sedeo na mojoj stolici i gledao hiljade sitnica od laka za nokte do profaktura na mom stolu. Nagla sam se i tu je bio kraj.

Pogled mu je ostao prikovan za moj dekolte i ruke su mu instiktivno krenule prema mome struku. Izmakao je stolicu i povukao me u svoje krilo. Zavukao je ruku ispod moje košulje i grubo prešao preko mojih grudi. Bila sam zarobljena. Poljubio me je kao da nisu godine prošle. Osetila sam kako se predajem. Rukom je gurnuo papire sa stola i podigao se zajedno sa mnom u stojeći položaj. Okrenuo me je prema stolu i osetila sam kako mi raskopčava pantalone. Nežno me je pomazio i ja sam ga želela odmah. Ćutali smo bojeći se da bi jedno od nas moglo odustati. Ljubio mi je vrat i ja sam osetila kako mu srce ludački lupa. Držao me je za kukove i bio beskrajno nežan. Želela sam da nikad ne prestane, bili smo mokri od želje i zanosa. Da li smo možda prvi put vodili ljubav?

Brzo sam se oblačila i spremala da odem. Stao je iza mene, zagrlio me i rekao-„Nikad te više neću pustiti“.“odlazila si ćuteći a ja sam mrzeo sebe što ne mogu da ti kažem ostani“.

-Šta ćemo sada?

-Ne znam, ali te neću pustiti da odeš ćuteći od mene. Neću da provedem život bez tebe.

Toliko izgubljenog vremena. Ostani još malo. Samo malo.

-Ostaću, ali mi obećaj da nikad više nećeš otići tako.

-Nikad nisam otišao, sanjao sam te, tražio po ulicama, tešio sebe da ću zaboraviti.

-Da te pitam nešto ozbiljno?

-Pitaj

-Voliš li ti mene?

-Nisi zaboravila?

-Nisam, samo si tada rekao da bi bilo neodgovorno tako nešto da mi kažeš a da nisi siguran.

-Sada sam i siguran i ti to znaš!

-Znam!

Olivera

1 komentar

Slične teme

1 komentar

10.09.2013 22:16
rouz

Prelepa prica. Neke ljubavi moraju da se prekinu da bi trajale.

Comments are closed.