Magazin Moja pričaLjubavna priča Neostvarena ljubav

Neostvarena ljubav

by Vele

tinejdzeriBilo je to ovako, 01.09.2010 krenula sam u srednju školu i bila sam zaljubljena u jednog dečka koji je išao sa mnom u osnovnu školu, a prvi dan srednje škole bio je nekako sav smoren bilo je naoblačno a ni ja nisam bila baš dobre volje. Kada smo ušli u učionicu razredni starešina se predstavio, i onda smo krenli mi kada je on progovorio nekim čudnim glasom, glas koji pre nikada pre nisam čula odmah sam se okrenula i pogledala i videla njegove prelepe zelene oči, koje su svetlucale, tada ime još nisam zapamtila nisam ga ni čula šta je rekao odma sam se zaljubila. Drugi dan srednje škole sam saznala kako se zove na nekom spisku koji je profesorica pustila i pročitala sam Milan (prezime neću odkrivati). Znala sam da sam se zaljubila i ako pre baš i nisam verovala u tu ljubav na prvi pogled mislila sam da je to samo besmislica ali kada sam osetila na svojoj koži bilo je nekako neobično.

Pokušavala sam da mu priđem ali nekako nisam uspela možda zato što mi je bilo sve novo a i svi smo bili ne poznati, i tako su išle godine moje zaljubljenosti. On nikako nije hteo da obrati pažnju na mene ni bilo šta slično, a ja ko i svaka zaljubljena budala blenula sam u njega sve vreme, možda ga je to nerviralo a meni je to bilo dovoljno samo da ga vidim i sve je u redu, on naravno nikada mene nije pogledao dok sam bukvalno piljila u njega možda po koji put a da nisam primetila, a nikada sa mnom nije ni pričao a ja sam počela da ga volim. Počela sam da mislim na njega, mislila sam na njega svaki dan, svaki sat, minutu, sekundu čak i stotinku mislila sam na njega sve vreme, a to ništa nije pomoglo svi su znali da sam zaljubljena u njega, svi su se šalili sa mnom ne želim da psujem ali mislim da znate o čemu pričam, svi su znali profesori deca u celoj školi čak i njegova sestra, čak i on je znao. A ja sam ćutala mislila sam da to nije ništa i tako prošle su dve ipo godine i ja sam priznala moju ljubav preko poruke ali se nisam potpisala, znam da je znao da sam to ja ali ipak ništa nije preduzeo, čak sam mu napisala i pesmu koju nije želeo da čuje stvarno ne znam zašto, ali nije spominjalo njegovo ime ni bilo šta. Kada sam htela da tu pesmu dam njegovom najboljem drugu, jer on taj dan nije bio u školi zato što sam rekla da sam napisala pesmu koja je kući. Njegov drug je rekao da rešimo to sami… I tako bilo je ne bitnih stvari tu a meni je bilo najvažnije da on bude srećan kada god bi videla njega nasmejanog i meni bi  bio osmeh na lice šta god da se dešavalo. Uvek sam bila nasmejana možda zato što mi je bilo dovoljno da ga gledam samo…

I tako došao je taj dan mature kada sam htela da mu kažem u lice šta mislim ali on nije hteo gurnuo je druga i tog. 14.06.2013 sam ga poslednji put videla nismo raščistili stvari ni bilo šta slično. Ali i dalje mislim na njega kada sam krenula na fakultet u oktobru mislila sam na njega sve do 14.10.2013 kada se desio moj prvi poljubac koji nisam planirala niti bilo šta slično tada prvi put nakon tri godine, nisam mislila na njega ali kada nekoga ludo voliš ne možeš a da ne misliš na njega i ko za inat sam pomislila na njega, mislila sam kako nisam pomislila na njega čitavih 10 sekundi. A kada sam opet porobala da se poljubim sa njim (čije ime neću da pominjem) nisam mogla jer sam mislila na Milana. I tako živela sam u domu i mislila sam da mi se sviđa neki momak ali mi se on ipak nije sviđao zato što sam previše mislila na Milana, i da došao je opet taj trenutak kada sam htela da se vidim sa tim dečkom sa kojim sam se ljubila prvi put. Naravdo da sam se opet poljubila sa njim ali sam i dalje mislila na Milana i odustala od svega toga to je bilo 17.11.2013. odustala sam od toga i rekla sam sebi da se neću ljubiti ni sa kim ko mi se makar ne sviđa. Možda je to greška možda bi tako zaboravila i na Milana ali jednostavno nisam mogla bilo šta da uradim ali takva je sudbina kako se kaže ko zna zašto je to dobro.

I tako prošlo je godinu dana od kako se nismo ni videli ni čuli ali nema veze ja ludača i dalje posle svega mislm na njega, možda je to prava ljubav ponekada pomislim kako će biti kada ostarimo da smo mogli sve ali smo to jednostavno izbegli i da je sada kasno, a možda i ne bude možda se napokon spojimo i kažemo jedno drugom sve nikada se ne zna, naš život je pun tajni i ko zna kuda one vode i kakve sudbine nas čekaju, ali jedino što bi iskreno volela jeste da on bude srećan bilo sa kim samo da ima osmeh na lice jer mu on najlepše stoji. Tako kupila sam malo srce koje sam rekla da ću mu pokloniti kad ga sretnem nosim ga na sva velika okupljanja na kojima bi mogla da ga sretnem, naravno ne nosim ga sa sobom dok sedim na ulici sa drugaricama, jer on nije iz mog mesta i ne verujem da bi mogla da ga sretnem na takvom mestu ali nikada se ne zna i ako ga sretnem a to srce ne bude sa mnom nema veze srešćemo se opet, takva nam je sudbina zapisana. Pismo sam takođe htela da mu napišem ali nekako nije ni vreme ni mesto što se kaže za to posle toliko vremena možda me je zaboravio, ali baš se pitam da li pomisli na mene bar jednom dnevno ako ja na njega mislim uvek sa njim se budim i odlazim u krevet. Pismo koje bi mu poslala ne bi bilo od nikakvog značaja a možda bi i bilo ali ja više nemam snage da bilo šta pokušavam sve sam pokušala što je moguće ali ništa nije upalilo možda je sada na njega red da uradi nešto ako tako oseti, ja jednostavno ne mogu nemam snage da pokušavam. Sudbina neka umeša prste u sve to… toliko od mene za sada ako se nešto desi napisaću možda ova priča ima srećan kraj.

Volela bih da ti Milane vidiš ovo ili bilo ko ko poznaje Milana pitajte ga da li ima jednu osbu koja ga je volela i piljila u njega dok su išli u srednju školu.

0 komentar

Slične teme