Nebo, ti i ja

by nikolina

Ovu priču sam napisala sama, sinoć dok nisam mogla spavati i dok sam slušala glazbu, pa eto, odlučila sam podijeliti svoj talent za pisanje, jer rijetko tko da to zna cijeniti. Imam 16 godina, i jako volim pisati takve sastave, i pjesmice, i priče. Pa evo moje priče, koja nije istinita, već je izašla samo iz moje mašte i srca:

Mili, nadam se da ću skupiti jednoga dana hrabrosti da ti kažem sve one riječi koje sam ti one noći, one noći uoči našeg rastanka prešutjela. Kao što rekoh, nadam se. Tada, te večeri nisam imala tu hrabrost, bila sam kukavica, priznajem to. Kada smo se rastali… nije mi bilo lako, ni malo. Mjesecima sam plakala, prolazila našim mjestima u nadi da ću tebe vidjeti, ali ne, tebe nije bilo tamo. Priznajem, bilo mi je teško navići se bez tvog zagrljaja, poruke i poljupca za laku noć, ali s vremenom sam se navikla na to. Mili, teško je to. Možda me i razumiješ, ma sigurna sam da me razumiješ, ti si to uvijek znao. Mili moj, evo, priznati ću ti nešto što nisam nikome. Priznajem da sam se s vremenom navikla na sve, ali nikako nisam navikla na to da si mi falio svaki dan, da sam nenormalno svaki dan htjela namjerno nazvati tvoj broj, samo da ti čujem glas. Da mi je falilo svako tvoje „volim te“ i tvoje ono „budalice mala“. No vrijeme te izbrisalo, jednom zauvijek. Eto, nadam se da će doći dan kada ćemo se opet sresti, nas dvoje. I nadam se da ću ti toga dana moći reći sve ovo, sve ovo što ti sada pišem na smrtničkoj postelji, ovdje u ovoj bolnici koja obasipa mirisom ručka na koji ja ne mogu otići. Žao mi je što ti nisam javila da sam bolesna, jednostavno, nisam željela da te zamaram i trošim tvoje vrijeme. Mili, polako mi nestaje tinte u ovome mome starom nalivperu, tako da ću skratiti i reći ti ono najvažnije. Želim da se pobrineš za svoga sina koji ima točno 12 godina, točno od one naše posljednje večeri pod zvijezdama. I opet mi je žao što ti nisam rekla za njega, činio si se sretan sa svojom obitelji, nisam ti htjela kvariti tu sreću. Sigurno se pitaš kako mu je ime? Dala sam mu ime po tvome ocu, pitaš se zašto? Jedne večeri si rekao: „Mila, kada budemo dobili prvo dijete, i ako bude muško, neka se zove imenom moga oca.“ Eto, željela sam ti ispuniti želju. Dragi, ja zapravo… sve ove godine sam te čekala i voljel…. Ispade mladoj majci nalivpero iz ruke i polako umirućim glasom zamoli medicinsku sestru da napiše još ovo: „Mili, pobrini se za sina, trudi se osigurati mu budućnost. I ne zaboravi mu govoriti svaki dan, da ga volim i da pazim na njega, te da ću uvijek biti uz njega. A tebe, mili, čekam ovdje gore da budemo sretni kao nekada davno, ti, nebo i ja.“ Reče mlada majka svoje posljednje riječi i zaspe, zaspe zauvijek. Sprovod je bio velik, došao je i on, ne sluteći što ga sve čeka. Njeno pismo pročitao je njen prijatelj na sam dan njenog sprovoda kako je ona od njega i zahtijevala. A njemu, njenom dragom su tekle suze niz lice. Nikako ih od toga dana nije uspio zaustaviti jer ga je sve podsjećalo na nju, njegovu jedinu. No ispunio je sve njene zahtjeve. Sinu je opskrbio lagodan život, dobru školu, fakultet i posao. Prošlo je nekoliko godina, dosta godina. Odlučio je oduzeti sebi život jer sin je odrastao, ima dobar posao, uspješan je čovjek, ima sretnu obitelj koja ga voli. Sjedio je za stolom, te na mali žuti papirić je napisao ovo: „Sine, oprosti mi. Obitelji, oprostite mi. Oprostite što odlazim ovako, ali meni fali moja jedina, sigurno je usamljena tamo gore, falim joj ja, i idem k njoj. Voli vas vaš otac, muž, djed i prijatelj.“ Čuo se pucanj… Sve je prošlo, vrijeme je izbrisalo i njega, kao i nju nekada davno, prije mnogo godina. Sretni su oni, napokon. Svake večeri na nebu se pojave dvije najsjanije zvijezde, i uvijek su jedna do druge. To su njih dvoje, toliko su sretni da obasjavaju cijelo nebo.

2 komentara

Slične teme

2 komentara

12.10.2012 02:21
Jelena

ko ovo ostane ravnodusan svaka mu cast.. 🙁

30.01.2013 19:04
Ivana

Mene je prica dirnula u dusu

Comments are closed.