Radim vec 5 godina u jednoj prodavnici u lancu supermarket,imam 23 godine.
Kao I svuda u danasnje vrijeme,posao je tezak,za mizernu zaradu. Poslije 4 godine rada,desilo se nesto sto nijesam mogao ni da sanjam da ce se ikad desiti.
Rekose mi da nam sjutradan dolazi nova kolegenica,ima iskustva,radila je ranije,ima 10 godina vise od mene.
Ja rekoh,super,taman ce nam dobro doci,da se jos bolje organizujemo I konsolidujemo.
Ja prvi dolazim na posao,da otkljucam radnju,ona stigla I prije mene,I ceka da neko dodje da otvori radnju da vidi svoje novo radon mjesto.
Prilazim joj ja,kazem Dobro Jutro,pozdravim je toplo,a ona….plava najljepsa kosa,oci kao da nijesu sa ove planete,lice koje sam zamisljao da ima samo andjeo,drzanje,tijelo,ma sve… Rekoh I ja sebi ovo je nevjerovatno,ali mi nista nije padalo na pamet,a I kontao sam da je vjerovatno I udata,ili zauzeta,potpuno ni na kraj pameti nesto izmedju nas na primjer.
Prvo jutro,ja stalno oko nje,pokazujem paznju,ona toliko dobra,iz oci joj se vidi pravicnost,postenje. Hocu da joj olaksam koliko god mogu,znam da je tesko doci u novu sredinu,I hocu jednostavno da joj se nadjem,da joj bude koliko god to moze lakse.
I tako mi odmah prvi dan stvorimo fin kontakt.
Posto sam ja uvijek ujutro na posao,nas sef kaze njoj da radi popodne,da ce tu biti I vise od koristi I da ce joj biti lakse za pocetak.
Meni se iz dana u dan nastavlje poslovna kolotecina,standardne stvari,ona vise popodne,ponekad samo ujutro,al kad god je ujutro ja I ona mnogo fino jedno prema drugome,ona se vec uhodala lagano.
Jednom prilikom zbog mog konstantog raspolozenja,I smijeha,ona meni kaze da sa mojom pojavom kao da ulazi svjetlost u radnju.
Ta recenica je nesto najljepse sto mi je iko ikad rekao.
I tako vremenom,ona pretezno kontra smjena,ja I ona se super slazemo,kad smo zajedno,al odjednom napusti nas jedna koleginica.
I onda prekomanda,da ona predje ujutro,I da jedno vrijeme radi ujutro,to je bilo negdje u maju mjesecu.
Ja sam zaista osjetio jednu cudnu srecu. Shvatio sam tu da sa mnom nije sve OK,da u njoj ima nesto sto me lomi.
Vremenom ja I ona uspostavimo super odnos,toliko dobar da znam da je slobodna,da mi prica licne stvari,da u meni vidi jednog stvarno iskrenog prijatelja.
Ali I dalje sve se zasniva na komunikaciji na poslu do jedne julske veceri kad ona meni posalje poruku da me pita nesto neobavezno,jednostavno bezveze.
Tu razmijenimo par poruka,I sto je najcudnije od svega to se sve nastavi I sjutra I tako iz dana u dan.
Poceli smo da pricamo o svemu a ja iz dana u dan sve vise lud,I jednostavno zaljubljen,al jos daleko od toga da bih joj to rekao npr.
U njenim ocima vidim nesto,nesto sto nema I sto ja nijesam vidio nikad kod nikoga,taj sjaj,ljepota,odisanje necega pozitivnog I iz mene I iz nje.
I poslije prakticno 2 mjeseca konstantnog dopisivanja,price o svemu,mi nekako zajednicki dodjemo do toga da medju nama ima nesto,potpuno svjesni da jednostavno ima nesto.
I vec poslije 2 dana poceli smo onako jos intimnije da se druzimo na poslu. Da krademo neke momente za nas,da jedemo zajedno,da provodimo prakticno svo vrijeme zajedno. Jednom dok smo sjedali,ja joj pridjem I poljubim je ravno u celo,I objasnim joj da se u celo ljude mnogo mile osobe,kao bebe npr.
Poslije toga je dosao I zagrljaj,ali naravno nista vise od toga.
Poceli smo da pricamo o tome,mnogo puta smo pominjali million stvari koje su nam zajednicke,to je zaista nevjerovatno,kao hrana,muzika,knjige,emocije,pozitiva,ma mali million stvari. Ali uvijek bi nam nad glavom visila ta razlika,razlika u godinama,I to je nesto sto je nju sputavalo.
Mene nije,ja sam uvjeren bio kao I ona zaista,da smo mi stvoreni jedno za drugo.
I onda jedno nedjeljno jutro na poslu,poslije standardne kafe,I naseg vec takodje standardnog cvrstog zagrljaja,desi se nesto nestvarno,
nas poljubac. Hej,poljubac,nas prvi poljubac….opisati taj osjecaj,opisati poslije naseg takvog spajanja njene oci,osmijeh,osjecaje koji su bili iz nas,nestvarno.
Ona je mene taj dan 100 puta pitala jel se to stvarno desilo,jel smo to stvarno bili mi.
A ja joj kazem onako uvjerljivo da jesmo,a ni ja ne znam I treba da se opametim da shvatim da ne sanjam.
E od tog momenta,zivot poprima drugu smisao.
Svaki dan,ja I ona na poslu,poljubci,zagrljaji,osmijesi,sjaj koji bije iz nas,nesto nevjerovatno.
I izlazili smo,setali,ali opet I dalje sa nekom dozom stegnutosti.
Ali nama je sve bilo predivno,million nasih problema,koje imamo,su padali u vodu,nista nije bilo vazno,samo mi,nasa buducnost,dani pred nama,koji su bili samo ljepsi I ljepsi.
Ali kao I svaka ljubavna prica,prava ljubavna,I ovoj je moralo nesto da se desi.
Nama se deslio zlo vrijeme,ona podstanar,ja sa roditeljima,mnogo teska materijalna situacija,shvatanje iako to nijesmo zeljeli da shvatimo da pod svim ovim okolnostima mi tesko mozemo da uspijemo. Premala plata,previse muke.
Nijesmo zeljeli da odustanemo.
I onda se jednog dana desilo nezamislivo,ja sam je potpuno nesvjesno povrijedio,povrijedio njene osjecaje. Na jedan nestvaran nacin koji ovdje nije bitan.
Ja,koji sam za nju spreman da dam sve,I ona kojoj sam ja bio sve. Mi smo to znali,plakali smo svaki dan. Ona je plakala kao kisa,nastavljali smo da se gledamo naravno na poslu,kakvih je to bilo par dana,sablasno dugackih,al poceli smo opet da uspostavljamo neki nas kontakt. Mi smo svjesni da ljubavi kao nase nema nigdje. Ona je meni to rekla opet,da me voli,da me obozava kao I ja nju,da jednostavno tesko mozemo jedno bez drugoga.
I prosli smo puno toga,mnogo stvari,cak I tu moju nesvjesnu gresku,sve je moglo da se prodje,
ali situacija u kojoj ona vise nije mogla da radi za tako male pare,mene koji nijesam mogao nikako da pomognem,to nas je natjeralo na distancu.
I nasoj ljubavi to nije dalo.
Ja nju I dalje volim,I voljecu je zauvijek,a znam da I ona voli mene.
Ako nam sudbina da sansu,nama da budemo zajedno,ja cu biti najsrecniji.
A ako ne,neka ona bude najsrecnija,ja cu da zamisljam osmijeh njen I sjaj u ocima,za moje najmirinije noci,noci bez briga sa najljepsim snom,zajedno sa njom u mislima…
