Magazin Moja pričaLjubavna priča Marina – moja prva ljubav

Marina – moja prva ljubav

by Bata

baletankeMoja prva ljubav zvala se Marina. Imali smo 16 godina išla je u baletsku školu Luj Davičo u Beogradu. Da, igrala je balet od malena. Upoznao sam je preko školske drugarice moga brata Steše iz zemunske gimnazije, Isidore. Bila je to veoma ljupka devojka, sa velikim i širokim osmehom i veoma otvorenim pogledom na život i međuljudske odnose.

Bila je veoma čila, vedra i često nasmejana, a smejala se veoma iskreno, glasno, zarazno – „Ha, ha, ha…“

Svakome je jednostavno morala da bude simpatična. S početka nisam ni mislio da će mi biti devojka, a onda – zaljubio sam se do ušiju u nju. Još pamtim ekskurziju na Borsko jezero, na kojoj su Isidora i pokojni brat Steša nekako izdejstvovali da ona ide s nama, iako nije bila đak zemunske Gimnazije, već baletske škole.

To mi je bila najlepša ekskurzija od svih na kojima sam ikad bio, a i najlepše putovanje tih godina. Ona i ja smo spavali u istoj sobi, naravno, u stvari su nam tako bili namestili. Svirao sam gitaru u holu hotela, a ona se smejala i zabavljala. Veseli zvrk.

Toliko sam bio zaljubljen da sam se stalno mučio onim glupim pitanjem koje muči svakoga ko se prvi put zaljubi: „Kada ćemo već jednom da vodimo ljubav?“

Ali to nikako da se desi, što me je izluđivalo i teralo da je želim sve više i više. To je ono kad nešto želiš a nemaš onda ti sve više nedostaje.

Ma bio sam na krilima anđela tih dana, tako sam doživljavao tu devojku – Marinu. Kad bi se ona spomenula u društvu u meni kao da je neko uključio prekidač na „On“, eto tako.

Marina i ja bili smo zajedno punih mesec dana. Onda se ona ohladila. Počeli smo manje da se viđamo i čujemo i ja sam poljoprivrednim rečnikom rečeno počeo da venem za njom.

A kako sam samo plakao kad mi je moj drug Janko saopštio da joj se ja više ne sviđam.

Pitao ju je zašto se ne viđamo i ona mu je priznala – ohladila se. To me je strašno povredilo. Plakao sam i mislio da se svet srušio. Međutim, par meseci kasnije, Marina i ja smo se opet pomirili.

Tih dana je moj otac koga su zvali čika Milenko, inače po struci lekar otorinolaringolog, nemački penzioner (jer je tamo poslednje radio i tamo je upoznao moju majku, inače penzionerku a koja je bila medicinska sestra, i tako se i upoznala sa mojim ocem, pošto su radili u istoj bolnici u Nemačkoj) putovao u Minhen.

Sve u svemu, moj otac je zbog sankcija uvedenih Srbiji u vreme Miloševića morao da putuje u Minhen po penziju, to bi bio haos, ali i lepota zbog poklona koje je donosio. Majka ga je spremala i onda je on pošto dobije vizu odlazio u onim turama, autobusima sa nemačkim penzionerima, jer niko nije mogao da podigne svoje dojče marke u Srbiji. On je inače na taj put polazio pošto je preležao dva infarkta. A dobio ih je, kako kaže, zbog noćnih smena i hirurških intervencija, premalo sna i suviše skalpela i to baš u nemačkoj bolnici.

I onda je on morao da putuje sa drugim penzionerima Srbima na tri dana iz Beograda u Minhen po penziju. Četiri puta je on tako putovao. A na ta putovanja mu je sugerisao njegov prijatelj i komšija čika Gliša. Gliša je bio inženjer po struci, veoma bogat čovek, koji je poznavao njegovog oca, i koji je bio oženjen Jevrejkom Bebom. Gliša i Beba su živeli na ćošku Novogradske i Georgi Dimitrova. Jednom je Gliša ponudio mom ocu da kupi od njega novi motor marke „Tori“ za osamsto maraka. I moj otac pristane.

Bio je to onaj mali motorčić sa onim malim točkovima i brzinom jurcanja od 40 na sat.

Za mene i brata bio je to najlepši poklon tih dana.baletska škola

Jednom sam vozio Marinu na tom toriju, išli smo od Bežanijske kose prema Zemunu i počela je da pada kiša. Sećam se da me je zagrlila jako sa sve onim biciklističkim koje je nosila i vunenim čarapama i patikama i sa mirisom crvene kane u kosi, i jakim ženskim parfemom verovatno prošvercovanim iz Bugarske.

Sve je bilo procvetalo, a vazduh se napunio svežim jonima. Tori je išao pravcem moje kuće, a Marinin zagrljaj sa svim tim mirisima rodio je u meni opet želju da skinem mrak već jednom. Nažalost, kod moje kuće je palo samo peškiranje kose od kiše i kafa.

Danas je Marina razvedena devojka, od trideset i tri godine, ima sina od jedanaest godina, radi kao instruktorka baleta i treba ponovo sa njom da se vidim, i to eto koincidencije baš danas. Kako li izgleda, kako spolja a kako iznutra, da li je još uvek onaj isti veseli devojčurak ili se štagod promenila? Da li će se moje želje za njom štagod promeniti? Trebalo bi, ja sam zreo momak, mada jednom se doživljava prva ljubav i samo jedna je bila u mom detinjstvu Marina balerina.

0 komentar

Slične teme