Prodorna mesečeva svetlost trgla me je iz sna. Bilo je gluvo doba, oko 3h ujutru. Sećam se da sam ustala iz kreveta i kroz prozor svoje sobe osluškivala i osmatrala kroz noć. Bila je to blaga letnja noć, samo su moje misli bile teške. Razmišljala sam o mnogo čemu. Pre svega o svom nekadašnjem dečku i zajedničkim trenucima zbog kojih još uvek osećam neki nemir. A potom o životu, uopšteno. Čini mi se da često to činim. Razmišljam. Mučim sebe. Jer svaka teška pomisao čini da se loše osećam. Tada zapravo osećam ništavilo, prazninu i gorku savest koji me, čim se osvrnem u prošlost, teraju u daleku budućnost. Govorim o nečemu o čemu ne bih trebala da govorim, ni da mislim. Govorim o onom vremenu kada se ljudi spremaju poći u grob. Priznajem, plašim se starosti i smrti. Svi se plaše toga, znam. Znam i to da svi mi često pomislimo kako je život ludost, kako je život besmislen i kako na kraju, tek tako, posle svega učinjenog i izrečenog, nestanemo sa lica Zemlje. Sve u svemu, jednom se živi, voli i umire, i sve ove misli podsete me da je vreme izuzetno dragoceno. Pokušavam da skrenem misli i da ublažim patnju tako što ću da se divim i da uživam u zemaljskoj lepoti, tako što ću da proživljavam najbolje osećaje koje život nudi sa nekom osobom sličnoj meni, tako što ću da maštam i iščekujem, i tako što ću da stvaram koliko sam sposobna za to. Želim da dam sve od sebe. Pokušaću da osvarim sebe onako kako sam to i zamislila. Maštaću uvek. Biću i realna koliko god mogu. Vratila sam se u krevet sa nadom da će sutra biti bolje sve. Negde sam, osećam, u zlatnoj sredini. Negde sam između sna i jave.
21 komentara
Comments are closed.