Magazin Moja pričaLjubavna priča Čuda se dešavaju

Čuda se dešavaju

by NEVENA

satoviE, bilo je to ovako… Često pomislim šta je to, ljubav i, šta je to što može čoveka da čini srećnim? Postavim pitanje, a odgovor luta kao kroz maglu različitih priča, ljubav je ovo, ljubav je ono… Slušam pesmu“Bez tebe“ a sećanja naviru, bilo je to davno… Išla sam još u srednju školu bila devojčica (devojka) mirna i neprimetna… Ljubav za mene nije postojala, sve do momenta kada sam srela NJEGA, ušao je u moj život, a da to nisam ni primetila… Njegove oči su bile tako neodoljive, on je bio“faca“, a ja samo skromna devojka… Igrom slučaja imali smo zajedničkog prijatelja preko kojeg smo ostvarili kontakt. Počelo je upoznavanje i dopisivanje do ranih jutarnjih sati. Koliko sam samo puta legla sa svitanjem dana… Gledam napolje rađa se zora, a ja se nadam da se rađa i ljubav za ceo zivot… Došao je i trenutak upoznavanja…

Sećam se bila je Nova Godina, izašli smo u isti kafić (naravno odvojeno jer se nismo znali lično), svaki čas gledam na telefon očekujuci poziv ili poruku da se vidimo, ali ono ništa osim obaveštenja da nema mreže… Tako smo bili blizu jedno drugog, a tako daleko… Okretala sam se očekujuci da ce prići, ali opet ništa… Kroz glavu mi je svašta prolazilo, ali nešto mi nije dalo da odustanem i posvetim se  možda društvu više… Duboko u sebi sam verovala da ako nam je suđeno da ćemo se i sresti, prolazile su mi mamine reči „ako veruješ u Boga, onda veruj u to da on za svakoga od nas pravi puteve sudbine, ako ti je suđeno da se vaši putevi ukrste tako će i biti“ tešila sam se time…Već je prošlo 12, većina oko mene se ljube, a ja gledam kao ostavljeno kuče na ulici hoće li mi neko prići. Ponestajalo mi je više strpljenja za čekanja, a već je i došlo vreme polaska kući, oblačim jaknu i krećem ka vratima, a onda potpuno neočekivano neko me hvata za rukav i pita „Nevena, ti si“? Leptirići proradiše kao ludi, ne znam šta me snašlo. Da ja sam,a ti si Lazar verovatno? Nismo pričali ni minut, ja sam otišla , ali samo zato sto je taxi već čekao. U kolima sam razmišljala o stisku njegove ruke koji je bio tako snazan i probudio u meni ono „rano proleće“.

Sutradan je usledeo sledeći susret, pa su se sve više i više sureti događali, a onda je usledila veza koja sada već traje 3 pune godine i malo više. Možda moja priča nije kao španska serija puna patnje i boli, ali u ovoj mojoj seriji za sada glavni glumci još uvek žive srećno i vole se kao na početku bez ikakvih prekida… Možda ova priča nije toliko uzbudljiva, ali je istinita i napisana je od srca… Opet prođoše reči pesme kroz glavu i vreme je za spavanje, gasim muziku i ležem sa prelepim osećanjem, ispunjenja jer sam svoju ljubavnu priču podelila sa vama…

0 komentar

Slične teme