Magazin Moja pričaLjubavna priča U tebi ne vidim više tebe, žao mi je…

U tebi ne vidim više tebe, žao mi je…

by Mery

izgubljena-ljubav“And after all you’re my wonderwall“.. Pitam se zašto moraju pustiti baš tu pjesmu na radiju i to upravo u ovom trenutku mog života?

Znate ono kada se jedno jutro probudiš, izađeš na ulicu i vidiš svoj odraz u nekim drugim očima,nađeš sigurnost u jednom zagrljaju i samo jedno rame postane vrh tvog svijeta.. Ja sam vjerovala u ljubav , ali ona nije u mene ili u njega..  Možda pak sudbina nije vjerovala u nas ili on nije vjerovao.

Lagala bih kad bih rekla da mi je svejedno, ne plačem više čovjek nekada mora prestati.  Imao je smeđe oči, tako smeđe i tako lijepe haha i nije ličio ni na koga, bio je svoj, jedinstven i upravo zbog toga sam ga voljela, jedan od milion. Ne želim da ovo bude neka standardna priča ono znate upoznali smo se tu i tu, izašli smo na kafu bla, bla .. Ali tog dana kada sam vidjela te duboke smeđe oči, taj osmijeh na najdražim usnama , ma znala sam, nisam morala više provjeravati.. Nikada mu ne rekoh da ga volim, nekada sam ga gledala s poštovanjem i divljenjem, sada ga prezirem ni to čak nije zaslužio kada sam ja u pitanju.  Iskreno kajem se samo zbog jedne stvari u vezi s njim, kajem se zbog toga što mu nikada nisam rekla šta osjećam, da jesam možda se ne bi desilo to što se desilo..

Sjedim danas na jednom ‘starom’ mjestu nazvala bih ga i našim, ali bilo bi glupo opet, pijem kafu i razmišljam kako je život skot, pruži ti nešto da u tom trenutku nisi ni svjestan cijele vrijednosti toga, nisi još ni shvatio, a život to uzme ne na dan ili dva nego zauvijek ,pa ti onda pati..

Ulazi ‘nešto’ rekla bih, nešto visoko, blijedo s ogromnim podočnjacima, nešto ispijenog lica, prljave i pocijepane odjeće.. Gledam i ne vjerujem svojim očima, ta spodoba, to je on.. Pitam samu sebe šta je to postao , samo olupina momka kojeg sam voljela više nego samu sebe. Trovao se i još uvijek čini to. Ništa drugo mu nije bitno, ni ljudi oko njega koji ga vole, ni život, taj ni snove nema, samo je prokleti otrov bitan, za to živi.. Vjerovatno će okončati svoj život time. Proklinjem po ko zna koji put sudbinu, njega, sebe.. Šta mogu učiniti, ništa, on mene ne prepoznaje, on nije on.. Samo ima još uvijek te smeđe oči, al’ ni one nisu iste, sada su tužne, mutne, propale, rekla bih da su i bezdušne jer nisu više tople kao nekada, željela sam ga ošamariti, prodrmati u nadi da će se trgnuti iz tog sivila, da će ponovno postati onaj momak kojeg pamtim.. Želim ga zagrliti i nikada pustiti, želim vikati, vrištati, plakati, histerisati, udarati ga, želim mu reći koliko ga volim.. Svašta želim, ali ne činim ništa samo ostajem sjediti, nepomično gledam i dalje u njega. Sjeda za šank, naručuje pivo i ostaje zuriti u jednu tačku.. Zašto je morao to sebi uraditi? Zašto je to sebi dopustio?

Sklapam oči , vjerovatno više nikada neću vidjeti onog veselog, nasmijanog momka, punog života. Vjerovatno nikada neću čuti to toplo srce kako kuca ispod kože u njegovim prsima.. Te me ruke više neće grliti, mrzim sve, cijeli svijet mrzim, a ponajviše sebe zašto sam dopustila da moj odraz nestane iz tih smeđih očiju.. Koje bijahu nekada tople, koje su me milovale nekada pogledima, a sada pune dima propadaju, bez mog odraza, bez odraza svijeta u njima, bez ljubavi..

Kada sam otvorila oči njega više nije bilo tamo, otišao je lutati ulicom, lutati životom, znam da će tako lutajući dočekati kraj, ta me spoznaja šuta u prsa, oči me peku kao da u njima ima pijeska. Ne mogu plakati nije on zaslužio moje suze.. Negdje duboko u meni, lomi se sve, krikovi duše ne prestaju, sve se ruši… Mrzim ga , a volim ga i tako traje ta borba jedno mora ubiti ono drugo, ili će mržnja ubiti ljubav ili će biti obrnuto.. Sada kažem to, voljela bih kada bi on pronašao smiraj svoje duše pa gdje god i s kim god to bilo.

I don’t believe that anybody,feels the way I do about you now…

0 komentar

Slične teme